Gubitak deteta – kako sam naučila živeti sa tim bolom?

Gubitak deteta je teška tema i zato mi je dugo trebalo da se odlučim pisati o svojem iskustvu i velikoj boli koju sam doživjela.

S obzirom na to da sam zagovornica da nema tabu tema i da  baš o temama o kojima se najmanje priča treba više pričati i više pisati, odlučila sam dati priliku hrabrosti da se iskaže.

Gubitak deteta je tema koja je teška, turobna i  budi neugodu u ljudima.

Ljudi se pred ovom temom zatvaraju.

Ne mogu i ne žele ni sekund da zamisle sebe u tim cipelama, što je na neki način i razumljivo.

Ne znaju šta bi rekli osobi koja je imala tu nesreću da doživi smrt i gubitak vlastitog djeteta.

Kod ove osjetljive i važne teme ima jako puno uopćenih i uvriježenih fraza koje ljudi spontano i bez promišljanja izjave, ne znajući šta drugo, a da bi smanjili neugodnu šutnju i razbili napetost.

Svrha ovog mog otvaranja je da ponudim drugačiju perspektivu i da na neki način potaknem javnost da pokažu više suosjećanja i da izbjegnu pokazivanje sažaljenja.

gubitak deteta janja

Ko je Janja Kalfić?

Janja Kalfić je magistar pedagogije.

Pišem pjesme, kratke priče, autorke tekstove na različite teme, a pišem i roman koji je u nastajanju i nalazi se na mom blogu.

I bila sam majka prekrasnom Leonu koji je bio i ostao čista ljubav.

Koji je izazov sa kojim si se susrela?

Neka životna iskustva nas promjene iz temelja.

Toliko su potresna, teška, šokantna, da bi čovjek da je znao šta ga čeka, brzinom munje pobjegao i uskočio u bilo čiju drugu kožu.

A onda nakon nekog vremena shvati da se od nekih događaja jednostavno ne može pobjeći.

Vremenom sam došla do zaključka da postoje iskustva koja ni za što na svijetu ne bi mijenjala. Isto tako ni za što na svijetu ih ne bih ponovno proživjela.

Prvi dio se odnosi na majčintvo, drugi dio na gubitak.

Moj sin Leon je bio u našim životima pune i predivne 4.godine, mjesec i jedan dan.

Od samog početka bio je naše najdivnije čudo i naš najljepši blagoslov. Rodio se 7. Tjedana ranije i bio jedan od onih sičušnih beba. Težio je 1880 gr i bio dug 46 cm.

Leon je, kako i samo njegovo ime govori, bio pravi lav.

Rodio se sa fistulom na jednjaku i nije imao zatvoren jednjak prema želucu, pa se hrana vraćala u jednjak i kroz fistulu stizala u pluća. Zato smo ga hranili kroz nazogastričnu sondu.

Svoje prve mjesece je proveo u bolnici. Prošli smo od inkubatora do operacija i čestih upala pluća do odlaska doma. Prava jedna kalvarija.

Bilo je to baš teško razdoblje. Mjesecima biti u bolnici, gdje se žene izmjenjuju sa svojim bebama, ostaju po tjedan dva i odlaze sretne doma.  A ti si sve vreme u bolnici.

Nakon skoro 4 mjeseca bolnice, stigao je i naš veliki dan – pustili su nas iz bolnice.

Jednom tjedno smo dolazili na pregled. Zbog fistule na jednjaku hranili smo ga doma na sondu, koju smo morali naučiti mijenjati sami.

Strah je bio neprestano prisutan. Takođe i tjeskoba i anksioznost. pomješani sa obiljem ljubavi i radosti što ga imamo u našim životma.

Onda je krenulo sve na bolje. Dva mjeseca hranjenja doma na sondu zamjenili smo bočicom.

Njegova radost kad smo uz dozvolu liječnika sondu zamjenili bočicom bila je nešto najljepše što smo do tad doživjeli.

Istinska nagrada za silan trud.

Stalno se smijao i proizvodio zvukove zadovoljstva.

Do Leonove druge godine života i dalje smo često bili u bolnici,  zbog  upale pluća  i bronhitisa.

Dane u bolnici smo provodili uz knjigu. Mene je čitanje slikovnica smirivalo, a njega je radovalo.

gubitak deteta

Cijelo vrijeme sam imala suprugovu bezuvjetnu podršku. Svaki dan je dolazio u posjetu.  Podrška obitelji i mojih prijateljica takođe mi je je značajno pomogla da lakše prebrodim te dane u bolnici.

Operacija nije bila preporučljiva. 

Liječnici su smatrali da je bolje da imunitet ojača i da Leon naraste, pa da može dobro podnijeti operaciju.

Kako je rastao, doista su upale pluća bile sve rjeđe, a naši posjeti bolnici sa sve većim razmacima.

I onda kako se približavao svojoj četvrtoj godini,  liječnici su predložili, a mi pristali, da se napravi operacija.

I u 10 dana su bile 3 operacije.

Zadnju nije preživio. 

Kako ste prihvatili gubitak deteta?

Iako je strah bio cijelo vrijeme prisutan, svjedočenje smrti vlastitog djeteta je bilo nešto najteže što sam doživjela u svom životu.

Najteže, najbolnije i najšokantnije.

U početku je vladao šok i nevjerica.

Imala sam osjećaj, kao da mi je otet. Kao da su ga na silu i preko noći odvojjli od mene.

U početku sama bila potpuno izgubljena i iako se činilo da dobro funkcioniram, baš sam jako plakala. Svaki dan.

Srce se slomilo na milijun komada i svaki komadić je bio toliko oštar da mi se činilo da ću se onesvjestiti od boli.

I da ja to ne mogu izdržati.

Da ću poludjeti.

Osjećala sam ništavilo i besmisao. Osjećala sam bijes. Ogroman bijes. I smatrala sam da je nepravdeno, i da nije smjelo tako završiti.

Da mi to nismo ničim zaslužili.

Imala sam osećaj kako gore nije moglo biti i da je to ostvarenje najgorih noćnih mora.

Onda je došla otupjelost.

Tad je bol dosegla svoj vrhunac i činilo mi se da iz dana u dan tonem u ništavilo. U sivilo, bezdan, u neku crnu rupu.

Tri tjedna nakon sprovoda, vratila sam se na posao. Smatrala sam da će mi biti barem malo podnošljivije ako uspijem bar na nekoliko minuta skrenuti misli.

I bilo je vraški teško.

Ljudi su stalno izražavali sućut. To je trajalo mjesecima.

Neki bi čak pitali za Leona, jer nisu znali šta se desilo. Tad mi se činilo da se rupa ponovno otvara predamnom i da osjećam baš svaku oštricu svakog dijela svog slomljenog srca.

Razumjela sam da ljudi to ne rade namjerno.

U to vrijeme mi je bila poklonjena knjiga “Anđeli u mojoj kosi”. Sad više ne znam tko ju je prvi poklonio. I uz nju i uz jaku podršku mog predivnog supruga, mojih kuma. kao i obitelji sa obje strane i nekoliko bliskih prijateljica, mogla sam povremeno navečer čak i zaspati.

Sjećam se kako sam u to vrijeme govorila kako  žalim što ne podnosim alkohol i kako bi mi to sigurno pomoglo da barem malo otupim bol.

Bila sam svjesna da moram naći način da izgradim snagu i da imam nešto što će me držati.

Ljubav, podrška i ohrabrenje koje sam od obitelji dobivala je bila od neprocjenjive važnosti.

ljubav majke gubitak deteta

Isto tako sam znala da ja sama sebi trebam znati pomoći.

Knjige su moja velika ljubav.  Počela sam čitati danonoćno. Sjećam se da sam Zagorkinu Gordanu koja ima 14 dijelova (svaki dio je cca 450 str) pročitala u roku od dva mjeseca.

Potom sam odlučila završiti započeti fakultet. 

Tada je to bio moj dodatni izvor snage.

Knjige su znale biti toliko mokre od suza da sam nekad morala ostaviti ih na sušenje, pa onda nastaviti.

U početku se bilo jako teško koncentrirati i sve se činilo kao nemoguća misija.

Međutim,  učenje  mi je pomoglo da polako oblikujem jedan drugačiji obris smisla života. I uspjela sam u kratkom razdoblju položiti ispite koji su mi bili uvjet za upis u sljedeću godinu.

Osim podrške obitelji, knjiga i studiranja, značajno mi je bilo pisanje pjesama i pisama Leonu. Jedno takvo pismo je i na mojem blogu. 

I onda sat po sat, jer tako je meni prolazio dan.

Bila sam svjesna svake sekunde koju provodim bez Leona.

I dan pod dan, puževim koracima, počela se pojavljivati naznaka svjetlosti u toj crnoj rupi koja je do tada bila moj život.

Svaki put kad bi mi bilo toliko teško da sam pomislila da bi bilo lakše i normalnije odustati od života koji je postao crn i nepodošljiv, sjetila se bih se Leonovih zadnjih riječi:

Sretan sam što te imam, mamičice. Volim te najviše na svijetu. Nasmješi se, budi sretna!

Daleko je to bilo od sreće i same zamisli da bih se mogla nasmijati, no davalo mi je snagu.

Nekako sam da mi bude život smisleniji zamislila da me on vidi i osjeća. I da mu dugujem da izdržim i da se krećem dalje koliko god da boli.

Da mi je cilj da zaista dođem do toga da se mogu istinski nasmijati.

I da mogu biti sretna , sa tim bezdanom u sebi.

Imala sam tu nesreću da izgubim sina i imala sam tu sreću da budem majka, predivnom dječaku. 4 godine, mjesec i jedan dan.

A onda,  dvije godine nakon Leonove smrti u moje ruke došla knjiga Tu sam pred tobom. Toliko me je dotukla, da sam opet danima i noćima samo plakala, zurila kroz prozor i razmišljala: o definiciji ljubavi, o zahvalnosti i o tome kako nam ništa nije garantirano.

Najveće boli donose najdublje spoznaje o životu.

Tada sam več bila završila 3. godinu fakulteta i u moj život je ušla psihologinja Jelena Pantić sa svojom stranicom Emocionalna inteligencija i njeni tekstovi su bili poput melema.

Doista su mi puno pomogli.

Prve tri godine sam imala osjećaj da je vrijeme stalo. I da sam ja stala.

Da se sve oko mene pomiče, a da ja stojim na istom mjestu, pored bolničkog kreveta, uvijek iznova proživljavjaći zadnje trenutke.

O tome sam napisala pjesmu Kazaljke na satu.

Proces prihvatanja je dug.

Za mene je to cjeloživotni proces. Iako postoji tvrdnja da je tuga ta koja ostaje, a da patnju mi sami stvaramo, ja se s tom tvdrnjom ne mogu složiti u potpunosti.

S vremenom čovjek nauči kretati se prema svjetlosti.

U početku je to samo sitna točkica u tamnom bezdanu, a onda s vremenom svjetlo postane sve jače.

Šta bi poručila drugim ljudima koji imaju nekog ko je preživeo gubitak deteta?

Ako imate nekoga svog bližnjeg tko prolazi kroz isto bolno iskutvo kao ja – budite podrška.

Budite ljubav.

Ne očekujete ništa. Nemojte ništa pretpostavljati niti kukati i žaliti jer je ta osoba “jadna”.

Nikome ne pomažu fraze i prazne riječi.

Osobito rečenice poput: Ne dao Bog nikome.

Meni  je nažalost dao, i toj nekoj vašoj osobi isto.

I jako i duboko nas je to pogodilo.  Ne želimo o tome slušati.

Druga fraza koju ljudi često ponavljaju, a ja vas sad ohrabrujem da to nikako ne govorite je: Svakome da Bog onoliko koliko može podnijeti.

Zamislite sebe da ste izgibili dijete. Da vam je život crna rupa i onda vam dođe netko sa ovom izjavom.  Šta biste mu rekli?

Izjave sažaljenja su isto poptuno neprikladne. Osobito nešto poput: Jadna ti. Ja to ne bih mogla podnijeti. Ja bih poludjela. 

Ono što može značiti je: Tu sam!

Ponuditi zagrljaj.

Pitati: Kako si?

Biti tu. Pitati tu osobu da li želi pričati o gubitku. Da li uopće želi pričati ili joj godi tišina.  Za veliku bol ne postoje velike riječi.  Pisala sam tekst na tu temu.

Pokažite suosjećanje, ljubav, prisutsvo.

Pokažite djelima da ste tu.

I poštujte svaku odluku. Svi smo mi različiti.

Nekome pomaže priča, nekome tišina. Kad je gubitak u pitanjum, a i opčenito.

Meni je značilo tada, a i sada, kad dobijem Leonove slike. Kad mi netko od mojih ispriča svoja sjećanja na Leona, ili me pitaju da im ispričam neko svoje lijepo sjećanje na Leona.

mama i sin

Šta bi poručila osobama koje su takođe preživele gubitak deteta?

Ako ste vi osoba koja ima istu sudbinu, prvo da vam kažem da duboko suosjećam sa vama.

I da mi je žao zbog vašeg gubitka.

Želim vam da nađete načina da vidite tu malu sićuščnu točkicu svjetlosti i da u sebi, u obitelji, u ljudima koje volite i koji vas vole, nađete snagu da nastavite hodati, iako boli.

Nadam se da ćete imati barem jednu osobu  s kojom ćete moći podjeliti sve misli koje želite.

I  želim vam da nađete načina da dođete do osjećaj i stanja mira u srcu.

Znajte da je svaka emocija u redu.

I da su suze neohodne. Imate pravo na bijes i na osjećaj da vam je učinjena nepravda.

Apsolutno imate pravoda se žalite i da se nosite sa svojom boli isključivo na svoj način.

Ukoliko vam je potrebna pomoć, potražite ju. Ako je potrebno promjeniti 10 psohoterapeuta  dok ne nađete osobu za koju osjećate da joj vjerujete, napravite to.

Imate i na to pravo.

Držite se.

Vi ste potrebni ovom svijetu, baš kao i ja.

I dišite duboko i krećite se prema svjetlosti.

Da li si nešto naučila iz ovog teškog životnog iskustva vezano za gubitak deteta?

Iz ove duboke boli naučila sam da ja imam snagu svijeta.

I da sam sretna  i zahvalna što sam imala predivnog sina Leona u svojem životu. 

Naučila sam da ljubav, ona istinska, duboka, bezuvjetna ljubav pomaže u iscjeljenju čak i ovako razornih rana i trauma.

Iako sam i tada pokazivala ljubav Leonu svaki dan, što zagrljaljima, što pričom, što djelima, sada biram duboka prijateljstva.

I biram na što trošim vrijeme. 

Naučila sam prihvatiti ljude kakvi jesu.

Naučila sam da je moguće nasmijati se i osjetiti radost, iako je tuga prisutna.

Silno sam ponosna na sebe što kad zagrlim djecu od prijatelja, ili nećakinje sa moje ili sa surpugove strane ja osjećam čistu ljubav.

Od praznine i crne rupe, do svjetlosti i osjećaja ljubavi dug je put.

Ono što je mene i mog supruga održalo zajedno osim ljubavi je to što kad nikada nije bilo prebacivanja krivnje.

Mi smo jedno drugome najveća  i najvažnija podrška.

Spoznala sam da svoj život ne bih mijenjala ni za čiji drugi.

Svi imamo svoje izazove I svoje unutranje svjetove, koji mogu biti tamni ili svjetli, ovisi koliko snage i ljubavi ima u nama.

Prava prijateljstva dragocjen su doprinos na tom trnovitom putu. I ljubav bližnjih Dijeljenje svojih ranjivosti me povezalo sa njima još više i na više razina.

Pričanje o Leonu sa osobama koje su ga poznavale i voljele mi je od velike važnosti bilo tada, a i sada je.

Ta velika bol se s vremenom transformira u ljubav.

S vremenom ta nedostajanja ne budu toliko dominantna, iako i dalje na neki način bole. Imaju svoje oscilacije.

Ja sam naučila živjeti sa tim. I prihvatiti da će to biti dio mog života do posljednjeg otkucaja srca ispod kojeg je kucalo i Leonovo.

I da mogu živjeti s tim iako je teško. 

Ima težih i lakših dana. I to je dio života.

Volela bih čuti tvoje mišljenje: