U jednom periodu života sam baš dugo bila sama. A to mi se nikako nije sviđalo, jer su mi veze i partnerska ljubav oduvek predstavljale jedne od najvažnijih životnih vrednosti.
Teško mi je bilo da se pomirim sa činjenicom da možda ne mogu naći momka sa kojim ću započeti „normalnu vezu“, da sam sama i da možda nikad ni neću upoznati onog „pravog“.
Kakva sam sve ponašanja sebi tad priredila?
Bilo je tu svega.
Bilo je pokušavanja i započinjanja veza koje su se iz nepoznatih razloga baš brzo završavale. Tada su mi razlozi takvih krahova uglavnom bili nepoznati. A to me je mučilo.
Da li je do mene? Da li je do njega? O čemu se, bre, ovde radi?
Onda su dolazili meseci kada mi se bukvalno niko nije sviđao. Bila sam nezainteresovana (sagorela).
Pa onda opet sve faze iz početka.
U jednom periodu mi je svaki izlazak bio obojen nadom da ću možda nekog valjanog upoznati. Radila sam u pretežno ženskom kolektivu, odlazila na edukacije gde su uglavnom bile žene, pa su izlasci bili meka mogućnosti upoznavanja „pravog“.
I šta mi je vremenom takvo očekivanje uradilo?
To najbolje mogu opisati u rečenici otrežnjenja koju je meni i drugarici uputio jedan mudri drug: „Niko vam neće prići. Smrdite na očaj!“
Hej, čoveče. Smrdite na očaj. Bukvalno.
Džaba mi što nikad bolje nisam izgledala kada je aura koja me je okruživala govorila „molim te, hajde da započnemo ljubav“.
A kome bi se to svidelo?
Za ljubav ne treba moliti.
Za njom ne treba očajavati.
Ka njoj treba da raširimo ruke najšire na svetu, da otvorimo oči i pripremimo srce. Za mogućnosti, istovremeno bivstvovanje na snu i na javi, za drndanje od lepote i miline.
I sve to strpljivo, bez ikakve prisile.
Što mi to tako dugo nije uspevalo?
Sa jedne strane tu je bilo moje visoko pridavanje važnosti partnerskoj ljubavi i imanju veze.
Lepo je to želeti, i zaista mnogima je partnerska ljubav baš bitna.
Međutim, ono što razilikuje nas koji smo nemanje partnera teško podnosili od onih koji su sa tim manje više ok, je intenzitet zahteva koji pridajemo takvim okolnostima.
Iako je zaista lepo da imate partnera i da budete srećni u ljubavi, u momentu kada vi zahtevate da tako MORA biti, vi ulazite u problem.
Jer kad vam stvarnost govori da baš i ne mora tako biti, vi postajete depresivni, razočarani, uplašeni.
Krenete da smrdite na očaj.
A očajni ljudi uopšte nisu privlačni.
Sa druge strane, razlog svim takvim mojim ponašanjima je bio i taj što jednostavno nisam znala o čemu se radi.
Zašto mi se više ne javlja?
Šta se desilo?
Gde sam ja pogrešila?
I onda sam lako prelazila u očajavanje poznato kao „Zašto se meni ovo dešava? Nije fer!„.
Tada još više budete očajni, a samim tim i manje privlačni.
Bilo je momaka koji su se fer poneli prema meni i bili su iskreni: „Ne smem se zaljubiti u tebe. Sada mi ne trebe vezivanje, a vidim da ti nisi za varijantu.“ I tome slično.
Ali, bilo je tu i puno pokušaja koji su do danas ostali nedefinisani. I to me je baš ubijalo.
Onda je došla rečenica koja me je otreznila…
Kada sam bila u tim situacijama, mozak mi je bio u konfuziji od siline neprijatnih emocija koje sam osećala. Nisam mogla „čisto“ da razmišljam, a kad si tugaljiv i očajan, baš ti i ne prijaju oni uvidi koji će ti dati šamar realnosti.
Sada mi je sa ove distance sve mnogo jasnije. Sve je došlo na svoje mesto i sve se nekako poklopilo.
Većinu tih nedefinisanih situacija njihovih odlazaka i nezainteresovanosti objasnila sam jednom rečenicom:
„Jednostavno mu se nisi sviđala“!
Nekad je to on možda shvatio nakon par susreta. Nekad pak iste večeri.
Kad sam jako, jako želela da sa nekim uspe veza, ovakva rečenica je nešto što nikako nije bilo u skladu sa mojim razmišljanjem u tom trenutku.
Pa onda pričaš sa drugaricama, analiziraš, zajedno se pitate o čemu se radi.
A mi žene pre svega volimo da tešimo i razumemo jedna drugu, i imamo osećaj da bi ovako neka rečenica bila baš surova u situaciji tako tananih emocija. Gledamo sve iz ženskog ugla, pa nam često nisu jasni muški postupci.
Pa kažemo rečenice tipa: „Ma on je baš budala. Sram ga bilo. Kako je mogao? To nije u redu. Nisi ti kriva.“
Potrebna nam je takva validacija naših osećanja i težine situacije u kojoj se nalazimo.
Ali, mislim da bi nam i ovako neka rečenica baš značila u tim trenucima.
„Jednostavno mu se ne sviđaš.“
Bila bi u početku bolna istina koju kao da ne želimo da čujemo, ali bi vrlo brzo prerasla u otrežnjenje.
Ubrzala bi proces prihvatanja i prebolevanja.
Učinila bi da više ne gubimo vreme na pogrešne muškarce i bespotrebna uverenja.
Pomogla bi da što pre krenemo dalje, dignute glave i povišenih kriterijuma.
Jer bi tad znali da postoje neke stvari na koje ne možemo uticati.
Osim da povećamo ljubav prema sebi.
Nakon čega bi i ljubav od „pravog“ muškarca mnogo brže došla.
4 Odgovor
odlično!
To je to 🙂
Odličan tekst…u toj nekoj nedefiniranoj fazi se i ja sada nalazim…i,koliko god svjesna situacije,js,kao i većina nas,tražim ono „ali“…hvala vam što pišete,svaka riječ je na mjestu i pratim vas h daljnjim objavama..
Drago mi je. Citamo se <3