U Srbiji ništa novo. Nasilje se može videti na sve strane.
Nažalost, ništa novo ni po pitanju prihvatanja istog. Misliš: moderno doba, idemo u korak sa svetom gde se (barem verbalno) porodično nasilje ne toleriše, kad ono cvrc!
I dalje ima puno ljudi koji smatraju da nasilje „i nije tako strašno“ ili da je ona to i zaslužila jer „da nije ovo radila, ne bi ni on tako„.
Ma nemoj!
Puno lončiča je tu pobrkano, pa hajde da probam da ih poslažem kako treba.
Kada to porodična svađa preraste u nasilje?
Porodična svađa je nešto što manje – više postoji u svakoj kući. To je kada se na konstruktivan ili nekonstruktivan način dve osobe svađaju.
Postoji podjednaka raspodela moći u toj svađi. Niko nije ni na šta primoran.
U situacijama u kojima jedna osoba ima moć nad drugom, ili je na bilo koji način ugrožena njena sloboda i dostojanstvo, mi pričamo o nasilju.
Još jedan bitan faktor koji ova dva pojma razdvaja je trajnost, tj. kontinuirana izloženost kod nasilja.
Ljudima je ovo najteže da razlikuju kod psihičkog nasilja, jer je kod fizičkog, seksualnog pa čak i ekonomskog jasno razlučiti da je to nasilje.
Mnogi parovi su u stanju da u svađi jedno drugom svašta kažu. I to onda nije slučaj za institucije. Svađaju se, mire se, ali kod takvih njihovih svađa niko od njih se ne oseća više ili manje ugrožen od ovog drugog.
Međutim, ukoliko je partner u dužem vremenskom periodu izložen uvredama, pretnjama, omalovažavanju, ucenama i sl., onda zasigurno možemo govoriti o psihičkom nasilju.
Šta u situacijama kad ona njega verbalno provocira? Da li je i tada on kriv za nasilje?
Ponoviću rečenicu iz naslova, jer je mi u institucijama ponavljamo kao nepobitno pravilo:
Nulta tolerancija na nasilje. I nikako drugačije!
Ne postoji ništa što žena može uraditi pa da zasluži nasilje.
Može ona da se udaje i deset puta, da se voda sa sve problematičnim momcima i da se oblači najprovokativnije na svetu. To o njoj može govoriti u nekom drugom smislu.
Ali, to nikako ne sme biti razlog da se opravda nečije nasilničko ponašanje prema njoj!
Zato što za nasilje ne postoji opravdanje!
Nasilje nikad nije rešenje, i tačka.
A i to: „sama je birala„!?
Koja žena svesno želi da je neko tuče?
Ako on liči kao da je neko ko bi to mogao uraditi, ili žena zna da je on nekad pre vršio nasilje, ona onako zaljubljena redovno pomisli: „Ma neće mene sigurno udariti. Mi se sad baš volimo“.
Čak ni tad nema mesta pričama „sama je kriva“ ili „mogla je pretpostaviti„.
Može ona da misli, zna ili pretpostavlja šta god hoće. Ako on izvrši nasilje, za to će biti odgovoran on i samo on!
Još nešto: teško da će neki muškarac udariti devojku prve noći kad se upoznaju.
Ima tu puno skriptova i faza kroz koje prolaze i žrtva i nasilnik, i uglavnom se prvi ispad desi kad emocije već uveliko rade i kad se rodi ljubav. Kad se on potpuno „oslobodi“.
A šta da radi muškarac kad je ona „takva“?
Stvari su jednostavne.
Ako je ona sklona provokativnom oblačenju, koketiranju, menjanju partnera – razmislite da li vama to odgovara i da li uopšte želite sa time da se bakćete.
Vara vas? Ostavite je (ili prevarite i vi nju, ako baš nećete da je ostavite).
Verbalno vas provocira ili vređa i vi ne možete da je smirite? Uzvratite joj istom merom. Ali, rečima!
Nikada, ali nikada nemojte koristiti nešto od prethodno navedenog kao izgovor za nasilje prema njoj!
Ako imate ženu koja vas stalno proziva, vređa, nipodaštava, „ubija u pojam“ rečima, a vi ne možeš da izađete na kraj sa tim – prijavite je!
I to je nasilje.
Istina je da se uglavnom priča o nasilju nad ženama jer ga de facto ima više. Žene su fizički slabije, češće ekonomski zavisne i još uvek je prisutno ono tradicionalno „lupi joj koju ćušku da ćuti„.
Sa druge strane, postoji i nasilje nad muškarcima. Najčešće psihičko, ali lično sam radila na slučaju gde je žena završila u zatvoru i zbog fizičkog nasilja prema mužu.
Ono što je tog muškarca razlikovalo od mnogih drugih njemu sličnih je što ga nije bilo sramota da to nasilje i prijavi.
Mnogi muškarci se u suštini sramote da prijave ako su žrtve, jer „gde ćeš veće sramote nego da je žena nad tobom vršila nasilje„. A ti nisi znao da se odbraniš!
Neretko na kraju oni njoj uzvrate ćuškom da „joj začepe više ta usta„.
I eto ti kuršlusa.
Imam nešto da kažem i vama ženama koje trpite nasilje…
Ništa što vi uradite ili kažete nije razlog da vas on zlostavlja.
Odbacite sve one rečenice „da ja nisam.. možda sam i ja kriva…„.
Ništa vi niste.
Ako je on vršio nasilje, za to je 100% samo on kriv.
Prijavljujte nasilje, jer vam se samo tako može pomoći.
Od donošenja novog Zakona situacija u institucijama je dosta postrožena, i danas niko neće da rizikuje svoju poziciju zato „što ne može da prijavi tog nasilnika pošto mu zna mamu„.
Tako je barem u velikim gradovima. Nadam se da je zaštita žrtava slična i u manjim sredinama. Ako nije, prijavljujte i te institucije!
Puno toga postoji što se može pružiti kao pomoć žrtvama nasilja, samo ako se isto i prijavi.
Nemojte se plašiti da nećete imati gde da živite. Da nećete imati od čega da živite. Da će vam on uzeti decu.
Rad na zaštiti žrtava podrazumeva upravo rad na svemu prethodno navedenom.
A ponajviše na prekidanju prebacivanja odgovornosti sebi i minimiziranja njegove krivice.
Jer kad se u tome uspe, onda je manja šansa da će se žrtva vratiti nasilniku.
A vrati mu se, u većini slučajeva.
I ne zaboravite osnovnu stvar:
Niko nije zaslužio da ga tretiraju kao krpu.
Šta je sa zloupotrebom novog Zakona?
Iako ovde rizikujem da neko pogrešno protumači naredne redove, osećam dužnost da pomenem još nešto.
Neretko se dešavalo da žene (i poneki muškarac) nakon porodične svađe prijave supružnika ne bi li ga „samo opomenule„.
Vele: „znam da nije bilo nasilje i ne osećam se ugroženo, ali neka dođe policija da ga malo uplaši„.
I onda posle odbijaju da dođu na razgovore, pa još viču na stručne radnike u smislu „Čemu sve to? Ja sam samo htela malo da ga uplašim. Mi živimo zajedno i sve je ok.“
Prvo, ovo je čista zloupotreba Zakona o sprečavanju nasilja u porodici. Ako se niste osećale ugroženom i znate da to nije bilo nasilje, ne smete ništa lažno prijavljivati.
Drugo, to nije „samo da malo popričaju sa njim„. Jednom prijavom nasilja pokreće se mašinerija od nekoliko institucija i na tom jednom slučaju svi rade po nekoliko dana. Za početak.
Čak i kad se utvrdi da nasilja nije bilo, postoji silna dokumentacija koja se mora napisati i razgovori koji se moraju obaviti.
A to je vreme koje je moglo da se potroši na nekoga ko je zaista trpeo nasilje!
Da zaključimo…
Čim osetite da imate moć i da ste bilo kako psihički, fizički, seksualno ili ekonomski ugrozili vašeg partnera – vi verovatno vršite nasilje.
Ukoliko se u zajednici osećate ugroženo, živite u strahu ili bez slobode u bilo kom pogledu – vi verovatno trpite nasilje.
Prijavljujte nasilje ukoliko želite da se njemu stane na kraj!
A ukoliko mislite da sa njim možete živeti i da to „nije tako strašno„, razmislite još jednom!
Niko nije zaslužio da bude nipodaštavan.
Ni vi, a posebno ne vaša deca koja su takođe žrtve u celoj priči!
Čak i ako ništa nisu videla.
Verujte mi, osetila su i sa tim sve vreme žive. A nemoćna su da bilo šta urade!
20 Odgovor
Bolje da si rucak skuvala nego se ovako izlupetala u tekstu. Da su joj roditelji normalni ko sto nisu izlupali bi je jos dok se sa 17g. vukla sa Kosticem koji je tad imao 40. O cemu ti pricas… tvoja psihologija je briljarala ovde, mora da si zavrsila tronedeljni kurs Erike Jong.
Vas odgovor sam objavila da bi ga i svi drugi videli, ali dalje nista necu komentarisati jer ne zelim da odgovaram na uvrede i ton poput Vaseg.
Taman pomislim kako nije sve tako crno I onda naidjem na komentar ispod teksta.
Nivo razvijenosti neke zemlje najbolje se vidi kroz polozaj zena. S obzirom na to kako su zene tretirane u Srbiji nemam bas neku nadu da ce nasoj zemlji ikada biti bolje.
Slažem se sa Vama. Situacija je kritična!
Apsolutno se slažem sa kompletnim tekstom, koji je sagledao temu iz svih uglova. NE svakom nasilju, u bilo kom obliku, smeru, formi! NE i svakoj zloupotrebi zakona.
Volela bih, pored ove teme, da se nekako dotaknemo i senzacionalističkog izveštavanja o temi. Kao i onoga šta iza svakih vrata zapravo jeste, a ne šta se objavi i stavi u naslove. U svakoj interakciji dvoje ljudi učestvuju obe strane. Negde se u javnosti priče formiraju i definišu bez objektivnost i distance…. Tema je svakako interesantna, sa psihološkog aspekta „predefinicije“ zaključaka koji se nameću.
Ponavljam, ne želim da se iz ovog pitanja i konstatacije izrodi bilo šta što liči na ikakvo tolerisanje nasilja. Pitanje je samo realnosti koja se negde dešava a ne iskaže jer je potreba za javnom osudom veća od „objektivnog istraživanja“ onih koji to treba da rade…… Još kad je u pitanju javna ličnost, sve se podiže u nebesa…..
Apsolutno! Senzacionalizam uvek postoji, narocito kod ovakvih vesti. Neretko se desava da bas nasteti ljudima. Bez potrebe. Kao da im nije vec dovoljno problema.
Tema bez kraja, zato svaka čast na uspjehu da se sve to stavi u jedan tekst, smisleno, s konceptom. Kod nas, u Hrvatskoj je čak i ministrica slučaj u kojem je njenog kolegu prijavila žena, uistinu nasilnik, pa povukla prijavu, komentirala sa : tako vam je to u braku. A onda prosvjedi protiv istanbulske konvencije i nebuloze koje su popratile sve… Sve mi to kao slobodnoj osobi, ženi, sa mentalno i socijalno zdravom muškom osobom uz mene, teško pada na želudac…
I meni takođe. I kao ženi i kao stručnjaku. Balkan je po mnogo čemu jako nazadan, i ja ne vidim skoro neke veće pozitivne promene. Sa druge strane, ne mogu da ćutim i ništa ne radim, pa su bar ovakvi tekstovi moj mali doprinos celoj priči.
Meni daju nadu ljudi kao što ste vi, postojite, postojimo,…uostalom koji bi bio smisao baklje na svjetlu 😉 Strateški smo postavljeni 😀 Zgodna mi je ona jedna pričica o golubu koji je odnio kap vode u kljunu da gasi šumski požar, pa ga drugi pitali, zašto to, kao da će šta riješit s tom jednom kapi…njegov odgovor: mali sam i znam da neće, ali neka se zna na čijoj sam strani! 😉
Hehe da. I neka se zna da je bar pokušao ?
Кажу да се Наташа узнемирила јер је у телефону свог супруга број 3 пронашла поруке љубавног садржаја које је разменио са другим особама.
Да ли је у реду да нечији новопечени муж и отац недавно рођене бебе долази кући у ситне сате, пијан? Да ли је у реду да нечији муж размењује поруке онаквог садржаја?
Наравно да није! Та особа није способна да буде одговоран муж и отац.
Немојмо заборавити да је прошле године та иста Наташа на Пинк телевизији хтела да понизи свог супруга број 2, причом у којој је између редова рекла да га је најпре преварила са овим бројем 3, а онда и донела одлуку о разводу. Након изреченог се слатко насмејала. Да ли је то врста насиља, да ли је и то за осуду?
Таквим испадом је показала да ни она нема капацитет да буде одговоран супружник.
Njeno takvo ponašanje može da se nazove omalovažavanjem, uvredom druge osobe. Može govoriti o njoj na razne načine, kao i njena prevara muža. Međutim, to nije nasilje. Bilo bi ako bi konstantno u medijima i privatno vređala, ismevala i omalovažavala svog muža. To bi onda bilo pravo psihičko nasilje.
Да ли то значи да Ви подржавате брачну превару, хвалисање истом у медијима, под условом да није константна но повремена?
Дотична је свом супругу бр. 2 доделила титулу „рогоње“ и онда је то јавно обелоданила… да ваљда јавност случајно не остане ускраћена за такву информацију. Понављам – њој је све то било јако смешно.
Моје мишљење је да то јесте врста насиља и над њеним супругом број 2, као и над гледаоцима који добијају лошу поруку: курвајте се, похвалите се чином и насмејте се слатко на све то.
Та жена је бескрупулозна, манипулативна и све ће урадити зарад личне медијске промоције.
Eто, то је моје мишљење.
https://youtu.be/I_YF-6kFyR8?t=1m30s
Ja ni u kom smislu nisam podržala bilo kakvo ponašanje koje može imati veze sa vređanjem, omalovažavanjem, ismevanjem. Samo sam jasno podvukla razliku između nefer ponašanja i nasilja. I u komentaru i u tekstu. Vama svakako puno hvala što se podelili svoje mišljenje.
Ne spominje se mnogo nasilje nad decom. Mene je otac tukao do 25 godine. Sad imam 45 i nikad se nisam udavala. U to vreme ni rodjena majka nije mogla da me zastiti a ja kao dete nisam ni znala ni umela da se odbranim. Sta cemo sa nasiljem nad decom?
Žao mi je što ste to trpeli. Deca su uvek žrtve porodičnog nasilja, čak i kad samo indirektno vide ili osete nasilje između roditelja. Ja sam i u tekstu rekla da žene što više prijavljuju nasilje, kako bi se pomoglo i njima i toj deci. Sa druge strane, važno je edukovati i decu: o tome da prepoznaju nasilje i kako i gde da ga i sami prijavljuju. Lično sam radila takve projekte, ali je to sve ad hoc i povremeno. Bitno je da to na primeren način uđe u vrtiće i škole i da deca i sama znaju kome da se obrate, ako to već njihov roditelj ne uradi za njih.
Да ли је насиље медијски линч ком је изложен Лука Лазукић?
Певачица Наташа Беквалац-Икодиновић-Јовановић-Лазукић-ИксИпсилонЗедић је позвала новинарску екипу да је испрати до Ургентног Центра и полиције. Одмах након тога креће серија осуђујућих текстова на рачун Луке Лазукића у којима ти исти „новинари“ пишу макар шта на рачун унапред осуђеног „монструма“. Наташа Лазукић се не оглашава. Речи нема, али фотки има. Фотографише се најпре с великим црним наочарима (обавезан модни детаљ јавних личности које пријављују физичко насиље уз пратњу фоторепортера), а пар дана касније се појављује на својој тераси и јавност има прилику да види фотографију на којој је Наташа без наочара, али са неким трагом на лицу који би могао бити протумачен као последица претрпљеног физичког насиља.Мене занима следеће: у чему је фора да се одмах након претрпљеног насиља носе велике црне наочаре, а пар дана касније се показује лице без наочара са масницама?
У међувремену се огласила и Наташина мајка на некој од телевизија (телефонски позив и представљање Луке у најгорем светлу… и она даје свој мајчински допринос медијском линчу). Такође, Наташин отац гостује у емисији „Да, можда, не“ на РТС-у, где и он даје свој допринос медијској хајци.
Над Луком Лазукићем се врши озбиљно насиље – медијски линч, од стране породице Беквалац и медија који су преузели улогу тужилаштва и унапред га осудили.
Предлажем да укинемо полицију и судове, нису нам потребне такве службе поред оваквих врхунских медија.
Jooj, ja ne volim da se upuštam u raspravu o pojedinačnim slučajevima sa naše estrade. Nemam tu puno lepog da kažem. Kao ni za trenutno stanje sa medijima, a tu se slažemo. U trci za senzacionalizmom konstantno koriste nasilje, linč, lažno informisanje. Moj utisak je da u Srbiji jedva da ima objektivnog i istraživačkog novinarstva. Zato sam ja u svetu blogovanja 🙂 Tu mogu da nađem način komunikacije koji mi odgovara.
Draga Aleksandra, jako me je obradovao Vaš tekst u kom je do detalja opisano ono što danima mislim i osećam. Kao žena, majka i supruga strogo osuđujem nasilje u bilo kakvom obliku i iz bilo kakvog razloga. Opravdanja nema – jednostavno ne postoji. A onda, svojom radoznalošću dopustim da me u vrtlog negativnih emocija uvuku komentari na raznim portalima, kao i ovaj na tekstu. Ispoštovala bih komentare koji se temelje na činjenici da krivica nije utvrđena. Ali ne, u većini komentara to nije slučaj, već se za batine pronalaze razna opravdanja, od njenog broja partnera, morala, do onog „da se sa pijanim čovekom ne raspravlja“ ili „da se mužu ne dira telefon“. I sve sa konstatacijom „Zaslužila je“. Najviše me boli što to pišu i žene. Žene koje su majke, koje su prošle porođaj i koje su i same bile u tom delikatnom stanju u kom im je ljubav, podrška i nega partnera bila od presudnog značaja. Pokušam da razmišljam o tome ko su te žene. Da li su to žene kojima usađeno u svest da muškarac mora da se poštuje dovoljno da mu bude dopušteno da „fizični vaspitava“, ili su to žene koje su celoga života pazile na svoju reputaciju i moral toliko da su počele da mrze druge žene koje su uživale u svojoj slobodi?
Igrom slučaja, baš tog dana u medijima odjeknula je i vest da je Končita Vurst HIV pozitivna. Ispod njene ispovesti na instagram profilu bile su samo reči podrške, saosećanja i ljubavi. Naravno, pisane od strane njenih sugrađana. Pa se, naravno, zapitah kako bi naši sugrađani reagovali? Mogu odmah da pretpostavim niz uvreda, omalovažavanja i najgorih kletvi. Generalno, došla sam do zaključka da je kolektivna svest našeg društva u ozbiljnom problemu. I baš zato mi senzacionalizam koji se javlja u Natašinom slučaju ne smeta. Jer to je nešto o čemu kod nas, očigledno, treba još dosta da se priča. Ispovesti poznatih ličnosti imaju snažniji eho, i zato smatram da upravo Nataša treba da bude ambasador svih zlostavljanih i ugnjetavanih žena u Srbiji. Naravno, u cilju podizanja svesti građana o problemu koji očigledno postoji.
I još jednom da se osvrnem na sami tekst- bravo za svaku reč koja je napisana. Bilo je uživanje čitati ga.
Puno lepih pozdrava.
Draga Marija, hvala na lepim recima i podeljenom misljenju. Slazem se sa Vama da je stanje svesti na Balkanu kriticno. Bas treba puno da se radi.