Imam tu jednu blisku prijateljicu sa kojom su mi odnosi uvek pogodni za moje neke silne analize i premišljanja. Od kad sam se porodila imam osećaj kao da je konstantno ja prva pitam „kako je“ i da i ako se vidimo, to bude uvek na moju inicijativu.
Nemam osećaj da nešto ne štima u našem odnosu, ali stalno ponavljam kako „bi mi značilo da i ona meni u istoj meri uzvrati inicijativu“. Drugim rečima, da pokaže interesovanje baš kao što to radim ja.
Slično je bilo i u mnogim vezama koje sam imala. Koliko sam samo puta izgovarala rečenice poput: „Zar ne vidi koliko se trudim? Zašto se i on ne ponaša tako?“
Ili: „Nije fer od njega da se tako ponaša. Očekujem da mi za uzvrat pruži ono što i ja njemu dajem!“
Da li vam je poznat ovakav način razmišljanja?
Da li su se ostvarila vaša takva očekivanja od drugih ljudi?
U velikom broju slučajeva odgovor je verovatno negativan.
Koja je to greška bila u mojim takvim uverenjima?
Ono što je bilo slično svim u svim gore navedenim situacijama je to da sam ja očekivala reciprocitet u ponašanju drugih. Drugim rečima, imala sam to jedno često uverenje koje spomenuh u naslovu ovog teksta, a koje glasi:
Očekujem da se drugi prema meni ponašaju isto kao i ja prema njima. Da mi daju isto koliko i ja njima.
I nije li to nešto što je utkano u našu kolektivnu svest još u Bibliji: „Ne čini drugima što ne želiš sebi.“ ili „Ako želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.“
Koliko se samo često svi nađemo u situacijama da ovako razmišljamo, jel tako?
Zar to nije realno: davati onoliko koliko dobijaš? Dobijati onoliko koliko daješ?
Ako je zovem i predlažem viđanje, i ona bi mogla ponekad da se seti da prva nazove i da mene pita „za zdravlje“.
Ako momku posvećujem sitne znake pažnje, i on bi istom merom trebao da uzvrati.
Ako se sad ovoliko žrtvujem oko deteta, morao bi vremenom da mi uzvrati tako što će sarađivati i neće praviti probleme.
A post shared by Lični razvoj | Roditeljstvo (@aleksandrabirta) on
Takvih primera ima još hiljadu.
Ne bih volela da vam ovim tekstom rušim osnovu na kojoj počivaju svi vaši odnosi sa ljudima, ali moram vam reći surovu istinu:
To što se mi ponašamo na jedan način, ne znači da će i drugi ljudi isto tako da se ponašaju.
Uf, pa kako sad to?
Nemojte me pogrešno razumeti, ja čvrsto verujem u ono „dobro se dobrim vraća“. Tvrdim da je važno da činimo dobro, jer će se na ovaj ili onaj način to nekako vratiti.
Međutim, ja ne pričam o tome u ovom tekstu.
Jedno je činiti dobro i očekivati generalno dobre stvari u životu, a drugo je činiti nešto konkretno u odnosu na druge ljude i očekivati baš to isto od njih.
Čak i kad im direktno kažete šta očekujete od njihovog ponašanja prema vama, bilo bi dobro da budete spremni na to da stvari mogu ispasti drugačije od onoga što ste zamislili.
Zašto?
Razlog je jednostavan:
Njihova vizija vašeg odnosa ne mora da se poklapa sa vašom.
Drugim rečima, njihova očekivanja od sebe i vas u zajedničkom odnosu često nisu identična vašim. Samim tim gubite na recipročnosti koju toliko žarko zahtevate.
Šta onda raditi da se barem malo približite toj recipročnosti?
Uvek je preporučljivo direktno ukazati na svoja očekivanja od drugih ljudi. „JA poruke“ uvek pale i otvaraju prostor za komunikaciju:
-
Ja bih volela…
-
Značilo bi mi…
-
Želim…
U odnosu sa mužem ja sam naučila da stavljam do znanja koja su moja očekivanja od njega i ne pamtim kada sam razmišljala u terminima „kako on to i to ne radi, kad ja ovo i ovo“.
Sa onom drugaricom s početka teksta recimo nisam bila direktna.
I šta se onda desilo?
Dve stvari koje se mogu očekivati u toj situaciji:
- Ili sam bila blago hostilna u odnosu na nju
- Ili sam se stavljala u ulogu jadne, male žrtvice.
Hostilna je ono „ne, ne, sve je u redu“, a u stvari se ili brecam, ili je ignorišem od silne povređenosti, ili se pak povlačim.
Danima kada sam bila u ulozi žrtve bila sam sva u fazonu:
- Jadna ja.
- To baš nije fer!
- Zašto mi se ovo opet dešava?
Da li je bilo šta od toga učinilo da ona krene više da me zove ili da se više interesuje za mene?
Naravno da ne.
Ako smo hostilni prema drugima, oni će odmah zauzeti odbrambeni stav u odnosu na nas i/ili nam uzvratiti istom merom.
Ukoliko se samožaljevamo, to lako može krenuti u pravcu očajničkog traženja pažnje od drugih. A niko ne voli očajnike. Takve ljude samo još više izbegavamo.
Ono što u budućnosti mogu uraditi u odnosu na tu drugaricu je da joj jasno stavim do znanja da bih volela da pokazuje više interesovanja za mene i naše prijateljstvo.
Možda ona misli da ja zbog roditeljstva sada nemam puno slobodnog vremena, pa mi se zato ne javlja.
Možda se sad druži više sa ljudima koji je prvi pozovu.
A možda jednostavno nema želju za druženjem sa mnom kao što ja imam sa njom.
To može biti surovo, ali opet dosta realno stanje stvari. Na dalje bi mi onda ostalo da vidim šta sa tim novim otkrovenjima.
Ali, ne bih više nagađala. Ne bih bila ljuta na nju. Ne bih se samosažaljevala.
Imala bih konkretan odgovor na pitanje zašto se ona manje interesuje za mene.
A sve zbog toga što sad učim da prihvatam da je:
Reciprocitet u odnosima sa ljudima poželjan, ali često ne i nužan!
Rad na uverenjima je proces koji se često sastoji od puno slojeva. Sve ih korak po korak raščlanjujemo, osvešćujemo i vraćamo drugima ako nisu naši na Akademiji ličnog napretka.
18 Odgovor
I nagađam, i ljutim se, pa i samosažaljevam, pa se opet ljutim na sebe jer je tome tako, pa sve opet u krug. Ali nikako da naučim baš to što kažeš, da treba otvoreno iznijeti svoje želje ili očekivanja.
Hvala ti na korisnom tekstu, ponekad se pitam nisi li negdje u blizini i promatraš moje razne bisere, pa ih opišeš 😀
To mi mnogi kazu 🙂 Bice da nas ima koji slicno razmisljamo.
Ja sam ta koju opisuješ, koja često želi malo više da dobije od onih kojima bezrezervno daje sebe.
I često se razočaram, i često se zatvaram u sebe i često mislim da sam ja kriva, upravo zbog prevelikih očekivanja.
Epa eto, ovo je pocetak od kog mozes krenuti 🙂
Sjajan tekst. 🙂 Što smo stariji, sve brže prepoznajemo situacije koje su nam se već dešavale, pa kao da nam se otvore oči i shvatimo gde smo pogrešili. Mislim da nam se iste stvari ponavljaju sa različitim ljudima dok ne naučimo pravi način na koji treba da se u toj situaciji postavimo. 🙂
I sustina je da ce uvek biti novih situacija i ljudi za koje se nismo pripremili, pa onda opet moramo malo da se pomucimo 🙂
Menjam se ka ovom stavu i sve češće kažem sebi da ne razmišljaju svi kao ja. Trudim da ugodim sebi više nego drugima i da zbog toga ne osećam krivicu.
To ide sa iskustvom i godinama 🙂
Očekivanja od drugih.. „merenje“ drugih po sebi dovodi do svega o čemu si pisala. S godinama naučiš da ne treba da očekuješ da ti se uzvrati, osim ako to ne zatražiš i prestaneš da se pitaš zašto to i oni kao ti…
Odavno mojim prijateljima jasno kažem da to što im se ne javim duže vreme, sigurno ne znači da ih ne volim i da ne mislim na njih, već da je bilo prečih dešavanja, ali i ne zameram kad je i kod njih tako. „Mudrost“ dolazi s godinama 🙂
Iskustvo je zakon. Hvala sto ste podelili svoje ?
Hvala za sjajan tekst. U potpunosti se slaem. No, probala sa ja i to: Volela bih, mnogo bi mi značill, pa od nekih digla ruke, a žao mi. Razumem, teška su vremena i svako ima svoj život. Ljudi generalno malo komuniciraju i druže se. Da nije tako, ne bismo bili toliko na netu, jer svima ta komunikacija nedosgtaje, samo se u RL ne uklapamo.
Ipak, možda već sutra pozkvem neke prijateljice sa kojima se dugo nisam čula. Hvala.
Draga moja Aleksandra, mnogo mi je milo \o/ sto si otvorila ovu temu i o njoj tako jasno poentirala. Bitno je samo da svi to kod sebe sto pre osvetimo i vec smo na pobednickom putu <3
Jeste. Ucimo svaki dan ?
Nekad nema ni svrhe, jer nas ljudi prosto zele manje u svojim zivotima. Surovo, ali imaju na to pravo iz razlicitih razloga. Samo da mi to sebi jasno razjasnimo, a ne da non stop nagadjamo.
Браво, сјајан текст! Тешко је научити да други људи наш однос посматрају из другог угла, па су им самим тим и очекивања другачија. Важно је то спознати, прихватити, па кренути полако да се мењаш…
To je vazda tesko. Kad osvestimo da je u realnom zivotu drugacije, vec smo na pola puta.
I ja sam se prepoznala u ovom tekstu. Ljudi se menjaju, i nasi odnosi se vremenom menjaju. Neki ne uspeju da prezive. I zato smatram da ponekad u zivotu treba podvuci crtu i okrenuti se novim i zdravim osnosima, odnosno prijateljstvima i negovati stara, koja su prezivela iskusenja.
Slažem se. Mislim da to ide sa godinama i iskustvom – to znanje i hrabrost da se prekinu neka prijateljstva.