Već 13 godina svakodnevno radim sa ljudima koji su u procesu razvoda. I vrlo često sam svedok toga koliko razvod negativno utiče na ljude.
Taj podatak ni ne čudi, obzirom da je on na drugom mestu po nivou stresnosti, odmah nako smrti bliske osobe. Ti i pri raskidu braka praktično gubiš puno toga: osobu koju si nekada voleo, život koji ste zajedno gradili, puno navika, rituala, a naravno i materijalnih stvari.
Nažalost, retko sam bila svedok srećnih razvoda. Onih u kojima je zaista pobedila ona krilatica: „Bolje srećan razvod nego nesrećan brak!“ Puno je tu emocija upleteno, i supružnicima je teško da vide drvo od šume.
Zato sam bila neizmerno srećna kada mi se obratila Sanja Ciganović sa željom da piše o svom iskustvu na ovu temu. U pitanju su događaji koji su je preporodili i koji su joj pomogli da pronađe najbolju verziju sebe.
Nadam se da će ovaj koristan tekst i iskustvo stići i do vas kojima je trenutno potreban.
Ko je Sanja Ciganović?
Radim u spoljnoj trgovini još od kraja prošlog veka.
Mama sam sjajne dvanaestogodišnjakinje.
Pišem blog Um, drum i ostalo, jedna knjiga je u prodaji, druga je u pripremi.
Kažu da sam dobra vila za razvedene. Ne favorizujem razvod, naravno, ali ako je neizbežan kada se sve ostale opcije pokušaju, tu sam da pomognem da se ljudi snađu.
Nisam advokat ni psiholog, postoje ljudi koji to rade. Slušam, ne osuđujem, pričamo. Pravimo nove socijalne veze, a to je ono što razvedenima jako treba. Stručnu pomoć je lako pronaći, ali nekoga sa kim ćete da pričate bez osude, da se nasmejete, nekoga kome smete da kažete “Bojim se kako ću dalje, uplašen/a sam, sve mi je ovo novo, ne umem…” i u okruženju onih koji su već tuda prošli da napravite grupu podrške, e, to je već nešto.
Obožavam motore, sunce i slobodu. Kada porastem, cilj mi je da kupim kamenu kuću u Boki, na obali, i tu da ostarim pišući knjige za decu. Oni su najbolji kritičari, ili vas čitaju ili ne, nema kalkulacija.
Ja sam obična žena sa neobičnim pričama. Neobične su jer pišem o temama koje su kod drugih predstavljene kao život u zemlji od čokolade.
Savršeno ne postoji.
Savršenstvo sami oblikujemo u svojim glavama i stavovima.
Mnogi pišu o roditeljstvu kao o životnom opredeljenju, ja pišem i o onim momentima kad se zaglavimo između jednakokrakih trouglova i uplakanog deteta koje ih ne shvata.
Za mnoge uloge koje su nam na svakodnevnom repertoaru nismo aplicirali, ali smo ih dobili u paketu sa nekim koje smo svojevoljno birali.
Nije uvek lako snaći se u moranjima, htenjima i mogućnostima.
Koji je životni izazov sa kojim si se izborila?
Ušla sam u brak koji je od samog početka najavljivao probleme.
Suština problema bila je u flaši i zavisnosti od alkoholizma od koje je, kako je govorio, može da se odvikne začas. Taj čas nikad nije došao.
Mislila sam da ću uspeti da se izborim i napravila standardnu grešku očekujući da se ON promeni u skladu sa nastankom i razvojem porodice. Umesto da sam radila na tome da se iskobeljam iz gliba u koji sam se uvalila, bavila sam se rešavanjem nerešivog.
Posle 8 godina ne dobrog braka, uspelo je da se rastavimo, a tri godine iza toga da se razvedemo.
Postoje brakovi iz kojih se izlazi lako kao iz tesnih cipela, prežali i ide dalje. Ovaj nije bio od tih.
Prelomni momenat se desio ničim izazvan, kada sam shvatila da tako mogu još 200 godina, ali da to neću.
OK je reći NE, a vaspitana sam da se to ne sme.
Takva uverenja se teško kidaju.
Kako si se sa tim problemom izborila?
Apsolutno nisam želela da prihvatim život koji sam tih godina živela.
Razvod je tačka na bol. Kraj svega onoga sa čim nismo uspeli da se izborimo, ne za svoja pravila nego za dostojanstven i normalan život.
Svako, potpisujem, svako, ume da prepozna problem u startu, samo je mnogo lakše očekivati da se pojavi sila koja rešava sve, nego stati problemu na crtu, izaći i pobediti ga.
Strah je najteže prevazići. Strah, od “kako ću dalje” do “šta će selo da kaže”, pa finansijsku nesigurnost u koju se upada neminovno, jer je jedan deo prihoda u porodičnom budžetu nestao, potom dečija pitanja, preseljenje, vraćanje roditeljima ili odlazak u nepoznato.
To je mnogo straha za nekoga ko je već pod pritiskom dugo, ko više ne zna gde je levo i ko želi da se sve završi.
Oni momenti kada ne želite da se probudite jer u snu nema problema strašni su za osobu koja je sravnjena sa dnom, koja je toliko dugo pod pritiskom tuđih ružnih reči i dela.
Jednog dana skupite ostatke svog samopouzdanja, hrabrosti i volje za životom i odete dalje.
Treba ostati na nogama, biti roditelj u svakom novonastalom trenutku dečijeg straha i pitanja, na poslu, u kući. Novi izazovi tu počinju.
Na prvom mestu, kako podneti tu slatku mešavinu slobode i ogromne odgovornosti? Tu se mnogi slome, ne pod pritiskom emocija zbog razvoda. Do tog pravno-formalnog kraja, sve emocije su više puta procesuirane, sve odluke više puta prevrnute u glavi i razvod je ostao jedino realno rešenje.
Daleko od toga da ga favorizujem.
Razvod je ogroman stres i iskustvo posle kog niste isti.
Kada pređete crtu, vi birate da li ste na kraju ili na novom početku.
Crtu sam dugo podvlačila. Izabrala sam teži ali, za sebe, stabilniji put da odem. Ne preko noći, jer sam bila svesna koje aspekte agresivnosti bi to moglo da okine. Sa druge strane, zaista sam iscrpela sve što sam umela, da očuvamo funkcionalnu porodicu i brak.
Zavisnost je pakt sa đavolom, a ja nisam želela da u takvoj zajednici ostarim i da u njoj odraste naše dete.
Prestankom partnerskih odnosa insistirala sam da nema sujete i ružnih reči.
Detetu zauvek ostajemo roditelji i ni u jednom segmentu razvoda ono ne sme da se oseti odgovornim za to što mama i tata više ne mogu zajedno.
Roditelji ostajemo zauvek, pa hajde da tu uložimo napor i budemo roditelji najbolji što umemo.
Na kakvim se osnovama formira brak, u mnogome opredeljuje kako će da se razvija. Naš je bio na staklenim nogama koje su prsle bukvalno prvog dana.
Odluku o predlogu sporazumnog razvoda donela sam kada sam bila sigurna da sam sve ostale opcije pokušala a rezultati su bili kratkoročni.
Kako drugi ljudi mogu pomoći osobi sa takvim izazovom?
Podrška porodice je divna, ali nije dovoljna. Prijatelji se podele na njegove i njene, a mnogi “prijatelji” vas tretiraju kao da imate zaraznu bolest koja će i njihov brak da zarazi i proći će baš kao i vi.
Nađete se u situaciji da biste sa nekim popili kafu ili otišli u pozorište, a oko sebe imate prazan prostor.
Novi izazov je na pomolu: stvoriti nove socijalne veze, nove prijatelje, pronaći nova mesta na kojima imaju odličnu kafu, nove staze za šetnju.
Nije mi pomoglo ništa što su moji prijatelji činili za mene, kada sam tonula u mrak svakodnevnog ponižavanja u braku, na koje sam svesno pristajala i počela da verujem da sam zaista loša, ništavna, bezvredna.
Bila sam najpametnija, a njih sam rasterala pričom da ja to mogu sama.
Najveću podršku mi je pružila prijateljica koja mi je rekla: “Bejbe, moraš da izađeš iz svoje zone komfora. Moraš sama nešto da promeniš!”. Bilo je to jedne noći kad mi je donela antibiotike i kesu voća, jer sam imala upalu pluća. Sela je u auto i otišla u svoju sličnu situaciju.
Nisam plakala. Suze ne rešavaju ništa. Pravila sam plan kako da se bezbedno evakuišemo dete i ja, čim pre.
Da li postoji pozitivna strana ovog izazova?
Pozitivno je to što sam se rešila stresa koji mi je ugrožavao život.
Pozitivno je što je ćerka imala 7 godina i mogla sama da shvati moje razloge da iniciram razvod.
Ponavljam, ne favorizujem razvod kao rešenje bračnih problema, ali ko je došao do situacije kada ne postoji bolje, razvod je najcivilizovanije rešenje za oba supružnika i decu.
Novi život sam iskoristila kao novi početak. Iz inata sam počela da pišem “Priče iz života razvedene mame”, a knjiga je nastala kada je bilo dovoljno materijala.
Poruke koje sam dobijala od čitateljki, da su ih priče nasmejale, da su shvatile da nisu same, da su se pronašle što u opisanom roditeljstvu što u situacijama koje prolaze žene posle 40. godine, su mi pomogle da shvatim da im treba isto što je trebalo i meni. Neko sa kime mogu opušteno da pričaju o svemu na svetu, od razvoda do roditeljstva i razmene recepata za baklavu.
Komunikacija nam je bila zajednički imenilac. Nekom prilikom, pozvala sam ih na kafu u kafić u mom kraju, obzirom da je svaka od njih želela da se vidimo na kafi. Došlo ih je desetak. Žene koje se nisu poznavale ni samnom ni međusobno, imale su priliku sa nekim novim da popiju kafu, smeju se, plaču, pričaju bez srama i osuđivanja ko je kriv.
Zaista svako ima pravo na svoju sreću. Od nekih nije moglo da se dođe do reči, a neke su samo srkale kafu i oprezno slušale. Uglavnom, otišle su kući dobro raspoložene.
Tako je nastalo neformalno savetovalište “Kafa sa Sanjom”, gde pričamo uz kafu. U opuštenom ambijentu mnogo je lakše dopreti do nekoga nego u odnosu sa klijentom.
Nisam ni advokat ni psiholog, a pridruže nam se i oni na kafenisanju, jer je nekima potrebna i stručna konsultacija. Mogu da slušam nekoga i iskustveno pomognem. To radim volonterski, u svoje slobodno vreme, potpuno besplatno.
Jedini trošak je što svako sebi plati kafu.
Razmenjuju se brojevi telefona, dečija garderoba, stvaraju se nova poznanstva a meni ostaje puno srce. Nekad je samo to dovoljno, taj dašak vetra u jedra, i dalje se nastavlja ka novim morima.
“Blic Žena”, najčitaniji ženski magazin, prepoznao je moj rad. Po mišljenju njihovih čitalaca, izabrana sam za Naj Ženu 2016.
Hvala mom bivšem mužu što me je pokrenuo.
Mogla sam zauvek da budem u statusu očajne domaćice, da krivim sudbinu i zvezdane zapise, a odabrala sam da se sa problemom suočim i – pobedila.
Sebe, na prvom mestu. U razvodu nema pobednika, svi gube. Ja sam dobila sebe, u formi za koju nisam znala da postoji, i snagu koju nisam znala da imam.
I zavolela sam novu Sanju. Ko zna koliko dugo bih čučala neotkrivena da je loš brak i razvod nisu pokrenuli!?
Šta bi poručila osobama koje se suočavaju sa istim izazovom?
Za mene je izazov da odem na kampovanje u planinu, par dana bez struje, vode, neta, nameštaja.
Razvod nije izazov već nešto što svakome može da se desi, kao što je to npr. i jednoroditeljstvo zbog smrti drugog supružnika.
Život ne čeka i ne kalkuliše da li nešto možemo.
Ide dalje, a mi ako ga stignemo.
Mene je razvod pokrenuo ka ovoj jakoj ženi, kakva sam danas. Realno, nisam bila svesna koliko snage i umeća imam.
Ono što je najveći benefit je što sam naučila da u svemu vidim nešto dobro.
Danas je to moje neformalno savetovalište, ljudi kojima sam pomogla i novi projekti koji se otvaraju.
Moja poruka onima koji se nađu u istoj priči je sledeća:
Niste sami, u svakom trenutku hiljade ljudi na planeti prolaze tim istim putem i nikome nije lako.
Nemam čarobne moći ni napitke kojim bih vas poštedela emotivnih bolova. Tu sam, da vam pomognem, da prođete kroz to trnje pripremljeni, da naučite gde da izbegnete zamku u koju sam ja upala, a vi ne morate.
Jedan odgovor