Nezavisni. Takva želimo da su naša deca, dok god nas sve slušaju.
Ovo je bio citat kojim sam započela jednu diskusiju na mom Instagram profilu i bilo je dosta vaših komentara na tu temu.
Koliko god poštovala principe pozitivnog vaspitanja i koliko god se protivila tradicionalnom vaspitanju, lagala bih kad bih rekla da povremeno ne poželim da me moje izazovno dete jednostavno SLUŠA.
Da bude kako ja kažem.
Da nemamo igre moći svaki dan oko svega.
Ja bih imala mir. Kad bi slušao sve bi bilo lakše – za mene.
Međutim, šta bi onda bilo sa njim? Naravno, u tom trenutku bi delovalo da je sve ok.
Ali, hajde da vidimo u kakvu bi kasnije osobu to moje takvo dete moglo da se razvije, ukoliko bi me sve bespogovorno slušalo i ukoliko bi baš sve bilo kako ja kažem.
Razlike između dece koja sve slušaju i one koja se uporno bore za svoj stav
Odmah na početku da se razumemo: ne postoji nijedno dete koje uopšte nema svoj stav.
Postoje samo deca koja brzo nauče da odustanu, da se povuku i da bez većih problema „poslušaju“, i ona koja čvrsto drže do svog stava i koja hoće da po bilo koju cenu „izguraju svoje“.
Kod prvog deteta postoje velike šanse da kasnije:
- zavisi od odobrenja i ljubavi drugih ljudi
- svoju vrednost gradi na osnovu mišljenja drugih
- ne preuzima kontrolu nad svojim životom i postupcima i da sve prebacuje drugim ljudima ili životnim okolnostima
- njegova sreća zavisi od drugih ljudi
- smatra da njegov stav nije vredan, pa da zbog toga budu pasivan i slab u donošenju odluka
Drugo dete ima velike šanse da kasnije:
- svrhu i motivaciju traži u sebi
- preuzme odgovornost onda kada je to potrebno
- ima lični stav za koji veruje da vredi
- bude neustrašivo i spremno na potrebne rizike
- dobro donosi odluke i da bude uporno
- veruje u sebe i da voli sebe
Ono što je jasno da ovo nisu nepisana pravila. Govorila sam samo o verovatnoćama.
Međutim, ono što je sigurna konstanta u obe priče jeste ULOGA RODITELJA I NJIHOVOG NAČINA VASPITANJA.
Nezavisnost nije dar sa kojim se naša deca rađaju. Oni nju grade još od prvog dana svog života, i to pre svega uz našu pomoć.
Kako vaspitati nezavisno dete koje poštuje druge, a koje opet nije „divlje“?
Svi bismo voleli da nam deca jednog dana budu stabilna i samostalna.
Da veruju u sebe.
Da budu fini i obzirni prema drugima.
Ali, kako to kod njih podstaći?
Kako im pomagati da budu samostalni, a istovremeno ih naučiti da poštuju pravila i druge ljude?
To je naročito teško kod izazovne dece sa kojima je sve pregovaranje i natezanje. Sa njima lako prsneš, pa vičeš, a desi ti se i da izgubiš kontrolu i udariš ih, iako ne veruješ u tu vaspitnu metodu. Naročito kad vidiš da tvoje dete posle toga opet sve tera po starom, pa si samo za džabe ostao ucveljen sa grižom savesti.
Svi govorimo kako bi trebalo pratiti decu i njihov razvoj, ali ne lažimo se: najsmireniji su oni roditelji čija deca sve „slušaju“.
No, do sad je postalo već jasno da bespogovorno slušanje i strahopoštovanje ne idu uz razvoj samostalnosti kod dece.
Da bismo povećali šanse da nam dete bude nezavisno kad poraste, važno je još na ranom uzrastu obratiti pažnju na nekoliko stvari:
1. Roditeljstvo je vođstvo, a ne naređivanje i slepo slušanje.
Današnje metode vaspitanja ne podržavaju haos i odsustvo pravila kod dece, kao što to mnogi misle.
Ne.
Po njima uloga roditelja jeste da postavi granice i pravila, ali često zajedno sa detetom.
Vaša uloga je da ih vodite kroz život, da postavljate granice, ali i da budete njihova mirna i sigurna luka, neko ko ih sluša i ko sebe i pravila prilagođava njihovim potrebama.
Kao što mnoga pravila koja važe za drugu decu neće paliti kod vašeg deteta, tako ni sve što vi mislite da je bitno neće baš naići na odobravanje njega.
Vaspitanje je dvosmerni proces u kom obe strane uče. Jedan o drugome, ali i o sebi samima.
2. Učite da popustite.
Da li baš svaki put vaše dete mora da pokupi igračke?
Da pojede to što ste spremili za večeru?
Čak i da se okupa ili opere zube?
To je vama prioritet, ali da li je i vašem detetu?
Ovo posebno dolazi do izražaja ako imate izazovno dete sa kojim 100x u toku dana pregovarate. U ovakvim opisanim situacijama oni neminovno izražavaju bunt jer im se to nešto ne radi.
Njima nisu prioritet igračke ili zubi. Vama su!
Još ako je to bilo u sred igranja ili gledanja crtaća, trebaće im dodatno vreme i energija da prođu tu tranziciju na aktivnost koja im nije važna.
Odredite sebi stvari oko kojih ponekad možete popustiti i čuvajte energiju da budete dosledni u stvarima u kojima nema popuštanja.
Lek se mora popiti.
Mora se ići u vrtić ako nema ko da ga čuva. Mora se ranije ustati da bi se stiglo u taj vrtić.
A ne mora baš svaki put dete samo da pokupi igračke. Pomozite mu. Napravite igru takmičenja oko toga.
Trkajte se do kupatila. Hodajte kao gorile do kade.
A u danima kada nemate snage za to, pokupite sami te igračke.
Ili petkom idite u krevet bez tuširanja. I to kasnije, jer tada duže gledate televizor.
Vikend je, pobogu. On služi za opuštanje i za neka druga pravila.
3. Pokazujte veru u njegove sposobnosti.
Na ranom uzrastu većina dece se iznervira kad im nešto ne ide od ruke. Hoće tad brzo da odustanu i da budu frustrirani i ljuti.
A roditelji onda neretko uzmu to nešto i urade sve umesto njih.
E, to nije dobro. Suzdržavajte se u tome.
Umesto toga, recite nešto poput:
- Polako. Hajde probaj ponovo.
- I meni to nije išlo kad sam bila mala, grešila sam, pa sam na kraju naučila.
- Važno je da se trudiš i da daš sve od sebe.
Ako dete baš neće opet da proba, pitajte ga prvo da li želi da mu pomognete. Neretko će čim vi uzmete da to nešto uradite, ono opet samo želeti da proba. Tu ga onda opet verbalno ohrabrite.
Moje dete je to brzo usvojilo i sad i sam govori:
- Mama, vidi. Ja sam se potrudio i uspeo sam!
Suština jeste da uče da se usmere na sam proces i na svoj trud. Uspeh će nekad doći a nekad ne.
Pozitivno vaspitanje za moj ukus previše forsira ovu priču, toliko da ponekad može zvučati previše mehanicistički kad se tako obraćate detetu.
Smatram da nije štetno da kad detetu dajete kompliment to uradite tako što ćete se obratiti njemu u celosti:
- Vredan si/Ti vrediš (kao osoba).
- Super si sportista.
- Pravi si mali umetnik.
- Ti si jedna predivna i talentovana balerina. (Ovo naravno samo ako joj balet zaista ide.)
Ma neka ponekad bude i najbolja balerina (čak i ako to nije).
Dok god povremeno ne zaboravljate priču o trudu i neminovnosti grešaka, na dobrom ste putu.
Važno je da kod kritika pažnju usmerite na postupke, a ne na ličnost deteta, no to je već druga priča.
4. Učite dete da preuzme odgovornost.
Kod malo starije dece to se lako uči tako što se precizno odrede ko ima koja zaduženja i odgovornosti, kao i koje će posledice biti ukoliko se ne uradi ono što je bilo predviđeno.
Sve to možete popisati na veliki papir i zalepiti ga, ili zakačiti na frižider. Kao nekakva vaša mala kućna pravila i dogovori.
Pozitivno vaspitanje je malo strogo po pitanju nagrada (u smislu da ih treba izbegavati), i to je još jedna stvar sa kojom po meni ponekad preteruju. Ja nemam ništa protiv povremenih nagrada za poštovanje pravila i ispunjavanja zadataka.
Opet ću ovde ponoviti: ukoliko uz te nagrade podstičete i priče o trudu i ličnoj odgovornosti, nema bojazni da one mogu učiniti da vaše dete sve radi samo zbog njih.
A kako na ranom uzrastu učiti dete odgovornosti?
Kad moje dete npr. udari ili gurne drugo dete odmah reagujem. Naučila sam da ga ne teram da se silom izvini, jer on sam treba da nauči da je to poželjno reći kad pogreši.
Ili ga pitam: Udario si dečaka i on sad plače jer ga boli. Šta možeš da uradiš pa da on prestane da plače?
Kad ga radi bes, zna da kaže „Neka plače, baš me briga!“ i ja tad naravno hoću da se samoubijem, ali ne odustajem. Umesto njega se izvinim detetu, jer mu tako dajem model šta je ok uraditi u takvim situacijama.
Kad se moj zvrk smiri popričamo o tome što je bilo i ponovo ga pitam šta bi mogao da uradi. Neretko tad sam kaže da ide da se izvini.
Ono što je još važno u tim situacijama je normalizacija njegovih osećanja i razdvajanje njih od pogrešnih postupaka.
U redu je da mu nešto ne odgovara i da bude ljut, ali nije ok da tada tuče i udara.
Priče nam takođe pomažu. Čuvenu priču o maci papučarici sam iskoristila tako što sam rekla da ona dođe i sakrije omiljene igračke onda kada on priča puno ružnih reči, ili kad udari drugo dete.
I zaista sam sakrila te igračke.
Ponavljala sam šta se očekuje od njega da promeni, i posle dan-dva njegovog poželjnog ponašanja, vratila sam igračke.
Jer je maca „na njegovoj strani. Ona ne krade njegove igračke, nego mu ih samo sakrije kad mu ponašanje nije pristojno. Ona samo želi da se on ponaša pristojno.“
5. Ljubav i poštovanje pre svega!
Pokazujte ljubav detetu posebno onda kada biste za „zgromili“.
Kad god imam snage ja u kriznim situacijama posegnem za „Ja tebe volim. Hajde da se zagrlimo!“
Kad je preplavljen, to mu bude previše pa odbije. Ali, neretko i dođe u krilo, pa nastavi da kmeči i zahteva nešto što ne želim da mu dam, ali sve slabije i slabije.
CONNECT BEFORE YOU REACT!
Kada dete zna da je voljeno, da ga cenite, ono dobije volju da vas sasluša.
Da možda i promeni svoj čvrst stav u tom trenutku.
Ta vaša bezuslovna ljubav koju pokažete i kad mu ponašanje nije ok govori mu da je on vredan takav kakav jeste.
Uči ga da veruje u sebe i da ima puno kvaliteta, koji mu posle samo mogu dati dodatnu snagu da menja kod sebe ono što ne valja.
Pravila treba da imaju granice i neke uslove. Vaša ljubav mora biti bezuslovna!
I nju morate pokazivati svakodnevno.
Praktično je to jedina stvar koja se mora.
Sve ostalo je promenljivo i prilagodljivo.
Ako danas ne opere zube, nadoknadiće sutra.
Za igračke ćete sledeći put do kraja insistirati da ih on pokupi.
Prekosutra će ići u krevet baš kad vi kažete.
Ali, već danas mu bar 5 puta pokažite koliko ga volite. I ne odustajte u tome. Neka to bude vaša mala svakodnevna rutina.
I onda gledajte kako se godinama dete polako i sigurno odvaja od vas. I kako izrasta u jedno nezavisno i zadovoljno dete.
Baš onakvo kako smo svi zajedno poželeli na početku teksta!
7 Odgovor
Diiivnooo! Puno toga već primenjujem, ali si me baš ohrabrila ovih tekstom. Često se „ko pijan plota“ uhvatim PD ili nečeg već, pa onda ni sama ne znam šta i kako… Pa se onda ipak setim autentičnosti i evo, ovo je baš lepa kombinacija u tekstu. :*
Zelimo najbolje za svoju decu i onda se ponekad izgubimo u razmisljanjima, istrazivanjima i razmeni iskustava. Narocito danas kada ne zelimo da ih udarimo, a to je realno prva spontana reakcija za kojom nam ruka ide kada su nemoguci ?
Veoma poučan tekst! Jer to je Aleksandra! Od nje se svaki dan ima nešto naučiti!
Saveti su jednostavni, ali u praksi se često čini da ih nije moguće primeniti. Kada padne mrak na oči, i para krene da pišti iz ušiju, jedino sledi unutrašnje odbrojavanje i hitan ulazak u zagrljaj!
Moji dečaci su potpuno različiti, možda baš kao dva primera sa početka teksta. Treba izbalansirati i iskoristiti sve prednosti, a raditi na manama da kasnije ne bi bilo štete… Videćemo kakav će biti rezultat, ali za sada ovakvi tekstovi pružaju veliku pomoć, a uz saznanje da nismo jedini mnogo je lakše…
Hvala draga Aleksandra!
Divni ste, hvala. Tako je – konstantan rad i ucenje. O sebi i o detetu. Pa iz pocetka.
Odličan post, jako mi se dopada tvoj blog 🙂
koliko lepo pisete. Jeste li razmisljali da napisete knjigu o roditeljstvu, deci ili nesto slicno… ??
Hvala puno, Jelena. Biće knjiga sigurno. Dosta materijala imam već spremnog 🙂