Šta sam naučila o Srbiji iz skorašnjih slučajeva nasilja nad ženama

 

Iako na blogu pišem o proaktivnosti i optimističnim idejama o tome kako se kao pojedinci možemo promeniti, morala sam da bacim i koju reč o skorašnjim događanjima vezanim za slučajeve nasilja nad ženama.

Kao žena, građanin Srbije, ali i kao psiholog i neko ko radi u jednoj instituciji. I to baš u Centru za socijalni rad ispred kojih su se i desila dva ubistva u nedelju dana.

Puno je različih komentara u medijima i po društvenim mrežama, i ljudi su s razlogom rezignirani i prestravljeni. I ja se kao zaposlena bukvalno plašim da se vratim na posao zbog svoje bezbednosti. Ovakvi horori se nisu dešavali ni u ozloglašenim devedesetim.

 

nasilje nad ženama

 

Ovo su stvari koje sam povodom svih ružnih događaja naučila o ljudima i o zemlji u kojoj živimo

1. Nasilje u porodici u Srbiji još uvek postoji u prevelikoj meri.

Iako je jasno da je nasilje društvena pojava koja nikada neće biti u potpunosti iskorenjena, podatak da svaka druga žena u Srbiji ima neko iskustvo kao žrtva nasilja je je više nego frapantan.

I kao neko ko profesionalno radi na ovakvim slučajevima mogu da potvrdim da nasilja u porodici i dalje ima u velikoj meri.

Puno je muškaraca koji su na granici psihopatije, koji imaju problem sa savladavanjem besa, ali i onih koji su u porodici naučili da je ok da ovako ili onako muškarac iskali bes na svojoj ženi (ili, ne daj Bože, na deci).

Toliko je njih koji i posle dosta razgovora i dalje ne shvataju kako je to nasilje kad on nju „samo ponekad gurne“ ili se umoran od posla verbalno istresa na njoj, a nije ju „šutirao i mlatio“.

A kad joj ograničava kretanje ili brani da radi jer je žena – šta, i to je nasilje?

Naravno da jeste!

Šta mislim o takvom ponašanju?

Nulta tolerancija na bilo kakvo nasilje, brale. I nikako drugačije!

A znate li šta je još tužnije? Što se ponekad susrećem i sa ženama koje su takve obrasce ponašanja muškaraca usvojile kao tradicionalno „normalne“ (naročito tamo gde joj on „samo“ naređuje, vređa, ograničava kretanje, a ne mlati je do modrica), pa se ti dugo upljuvavaš da njoj objasniš da ona u stvari trpi nasilje i da bi bilo dobro da prihvati tvoju pomoć.

Eto, toliko je nasilje i dalje duboko u porama mnogih porodica.

2. Sistem u Srbiji je truo. Mnogo više nego pojedinci.

Iako nas ima svakakvih u svim institucijama i firmama, ne mogu da prihvatim napore ljudi da dokažu kako je uvek za ovakve ekstremne slučajeve kriv samo jedan nemotivisan i nestručan pojedinac (po defaultu, neko ko radi u Centru za socijalni rad).

Ljudi, živimo u zemlji Srbiji gde nijedna logika ne prolazi. Zar zaista mislite da bi se svi problemi rešili kada bi uzeli i postavili nove „motivisane i stručne“ radnike u jednoj instituciji?

Ima socijalnih radnika koji su nestručni, ima sudija koji ne donose najbolja rešenja za stranke, policajaca koji ne rade sve što bi trebali, ali oni su u manjini. Naročito sa svim ovim novim zakonima, po kojima bi im i radna mesta bila u rascepu sa takvim greškama, ako već nemaju ličnu odgovornost.

Većina ljudi tu odgovorno radi svoj posao, upliće se i sapliće, jer rade ono za šta su se školovali, a što su sami izabrali jer su voleli taj poziv.

Veliki broj tih zaposlenih učestvuje u konferencijama, sastancima i radnim grupama, ne bi li preneli glas o potrebama korisnika i njih samih i o nekim nužnim promenama. Za dobrobit njih i ljudi sa kojima rade.

I šta se često desi?

Dobiju odgovor tipa: ne može, neće ili biće, ali kad na vrbi zasvrbi.

Jer, politika.

Jer, smena vlasti.

Jer, skupljanje glasova.

Jer, vazda je u Srbiji bilo važnijih stvari od slušanja potreba građana. Kome oni još trebaju?

nasilje nad ženama

3. Imamo mi mnoge ok zakone, ali ne i uslove za njihovu primenu.

Donet je taj novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici koji zaista nije loš, ali jadni ćemo biti svi mi ako se samo tu završi.

Gde je povećano ljudstvo da sve te nove aktivnosti sprovodi?

Gde su procedure? Podzakonski akti? Dodatne edukacije zaposlenih?

Kao i drugi zakoni, on je napisan i kao vruć krompir samo dat institucijama da ga sprovode.

Evo vam ga. Snalazite se!

Gde su detektor metala i obezbeđenje u Centrima? Mi radimo sa najtežom klijentelom, a jedino obezbeđenje koje trenutno možemo imati je plastični pištolji- igračka od naše dece.

Gde ćemo smestiti sve te nasilnike kad se u zatvorima traži mesto više?

Gde ćemo sa ženama žrtvama u mnogim mestima gde ni nema Sigurne ženske kuće, a nije bilo uslova da se nasilnik na duže udalji od nje?

Kad će se stvoriti uslovi da sudovi mogu efikasnije da rade?

Jer i dani su dugi kad je nasilje u pitanju, a kamoli meseci ili godine koliko neki postupci traju.

4. Ljudi i dalje slepo veruju medijima, a mediji jure za senzacionalizmom.

Iznova se pitam kako tako slepo mnogi veruju onome što pročitaju po Kuririma, Aloima i ostalima, koji isto tako izveštavaju i o Stanijama, najlepšim zadnjicama i baš „zanimljivom“ vređanju i tuči u rijalitijima.

Ljudi, triput merite, jednom secite.

Zar zaista verujete da su istinite sve informacije koje vam u medijima serviraju?

Zar zaista mislite da postoji sloboda govora u medijima?

Setite se samo poslednjih izbora. Toliko je jasno bilo da li mediji jesu ili nisu plaćeni.

Njihov zadatak u Srbiji jeste da potpiruju nezadovoljstvo i da nas dave u crnoj hronici.

Iz ličnog iskustva znam da njima nisu interesantne pozitivne vesti, naročito ako se tiču rada tih institucija koje toliko blate.

Na primer, jednom prilikom smo zbog jednog velikog projekta bili proglašeni za primer dobre prakse od strane Unicefa. Unicef, hej! Sa jednom stranom delegacijom vlade su došli u posetu nama, da ih mi naučimo kako neke stvari radimo, i znate li koliko predstavnika medija se pojavilo da to snimi? Jedan ili dva.

Toliko puta su me snimali dok pričam o vršnjačkom nasilju. Dam im ja senzacionalističke brojke i podatke koje traže, ali napomenem da je važno i ono što treba da sledi: pa pričam o tome kako treba prepoznati nasilje, šta raditi ako ga vidiš ili doživiš, gde prijaviti.

Znate li koliko puta su taj drugi deo ceo isekli (ili maksimalno skratili)? Skoro svaki put.

Jer to nije dovoljno senzacionalistička priča. Kome je još važno da zna šta da radi povodom nasilja ili kome da ga prijavi.

Triput merite, jednom secite, ljudi.

Ili što bi Molder rekao: istina je negde tamo.

I mogla bih ja sad danima o tome šta je još trulo u našoj državi, ali zaustaviću se ovde.

žena bes

Da li se nešto može menjati?

Ja sam jedna od onih koja veruje da puno toga može. To pokazujem i svojim ličnim i svojim profesionalnim primerom.

Ipak, u Srbiji je situacija postala toliko crna da sam ovih dana čak i ja počela da razmišljam o vađenju mađarskog pasoša i o životu u belom svetu. Gde mi bar odlazak na posao neće biti ravan životu u njujorškom getu.

Dok ne odučim šta ću dalje sa tim idejama, imam nešto svima da vam poručim:

Građani Srbije, ne budite slepi i naivni. Ne verujte svemu što vam se u javnosti plasira. Potražite više različitih izvora informacija, verujte i svom razumu.

Prijavljujte nasilje. I ako ga trpite, i ako ga gledate. Ako mislite da vi to možete podneti, vaša deca ne moraju.

Institucije vam mogu pomoći samo ako saznaju za to nasilje. I znam da ste godinama izgubili poverenje u te iste institucije, ali verujte mi kad kažem da zbog novih zakona teško da će neki stručni radnik smeti da zažmuri na nasilje ili da vam kaže „ti si kriva što si ga provocirala“. Sve i da tako (nažalost) misli.

Ako pak to i u 2017. doživite, odmah prijavljujte. Ako ne drugoj instituciji, onda medijima.

Verujte mi da unutrašnje kontrole i suspenzije više nisu mit. One se zaista i dešavaju.

Kolege u institucijama, hajde da prestanemo sa prebacivanjem odgovornosti. Krivi smo svi, i istovremeno niko nije kriv.

Svi smo karike u jednom lancu i jedni bez drugih ne možemo.

Hajde da se umrežavamo tamo gde treba, jer zajedno ćemo lakše prebroditi mnoge krize. Tamo gde mreže već postoje, aktivirajmo se više. Ako su to radne grupe i mreže samo na papiru, onda nismo ništa bolji od ovih zakona koje nam donose i koji su često samo teorija na papiru.

Mediji, vi imate veliku ulogu u stvaranju ovakve klime beznađa i nezadovoljstva u državi. Da li ste zadovoljni zemljom u kojoj živite?

Ako niste, hajde da i vi doprinesete pozitivnim promenama.

Razumem da senzacionalizam donosi novac, ali dodajte mu i malo boja. Ako već morate da nas obasipate vestima iz crne hronike, zašto je teško da na toj istoj strani ili u tim istim vestima stoji i neka sadržajno slična, ali lepa vest?

Unesite nam malo sunca u ove tmurne dane. Dajte tračak nade.

A vi u foteljama, tamo „gore“ na vrhu vlasti, šta vama reći što već nije 100x rečeno?!

Kada su nam se dešavali ratovi, krivili ste druge. Amerika, Nato, braća na Balkanu, viša sila.

Sada smo krenuli da ubijamo jedni druge.

Koji vam je sad izgovor?

17 Odgovor

  1. Svaka cast Aleksandra!
    Hvala na ovom postu.Svaka rec je na mestu.U potpunosti se slazem sa Vama.
    Zelim Vam puno uspeha u daljem radu.
    Pozdrav,Sneza.

  2. Zakon je nedovoljan, sam po sebi, ako nema celokupne društvene angažovanosti na iskorenjivanju nasilja!!! Počev od uvođenja odgovarajućih predmeta u osnovne i srednje škole. Očito je da je „Građansko vaspitanje“ nedovoljno, ili se ne bavi odgovarajućom tematikom, pa preko obavezne psihološke podrške, po cenu zatvora ako se ne sprovodi, tokom svih sporova vezanih za bilo koje nasilje. Da ne nabrajam. Pri tom mislim da tu budu obuhvaćeni roditelji i deca, ako je vršnjačko nasilje u pitanju, supružnici, ali SVI i oštećeni i nasilnici!!!!

  3. Tako je. Preventivu nisam ni stigla da spomenem. I jos 1000 bitnih stvari. Barem sa necim da se krene, bilo bi dobro.

  4. Odličan tekst. Kao sudija preršajnog suda, vidim da smo nemoćni, javni tužioci prebacuju problem na nas, u svakom pojedinačnom slučaju nema elemenata krivičnog dela. Po novom zakonu postupaju kolege u dežurboj službi, nedavno sam bila tamo na zameni i jednog nasilnika poslala u zatvor, ali izaći će… Mislim da je najvažnije podizati svest žrtava i pomoći im da se oslobode nasilnika. No, tu smo najtanji. Kazna ne rešava problem, posebno kad žrtva kasnije negira nasilje i štiti nasilnika, a to je gotovo uvek.

  5. Slazem se da kazna nije jedino resenje. Treba raditi i na prevenciji jos od skolskih dana. No, i te kazne bi valjalo da su cesce i da su duze. Vremenski period do izricanja tih kazni sto kraci. I tako u nedogled jos 1000 primera. Svasta nesto moramo promeniti, valjda cemo se barem malo pokrenuti sa mrtve tacke ?

  6. Meni je zasmetalo sto ovde ulogu nasilnika dodeljujes iskljucivo ocu. Istina je, u najvecem broju slucajeva je tako, i ti to znas bolje od mene. Pa ipak, mislim da jedan psiholog iz Centra za socijalni rad ne sme, pogotovo javno da iznosi ovakve generalizacije. Licno znam oca koji je prosao pakao zbog CZSR i Suda koji su uskratili pravo i njemu i deci na vidjanje jer se majci iz ciste mrznje prema bivsem – „moglo“… da sredi stvar jer je znala „prave“ ljude.

  7. Draga moja, svaka cast za hrabrost. Tuzno je i ujedno strasno sto se ti, koja toliko volis svoj poziv, plasis povratka na posao nakon odmora. Strasno je sto su odsecenim prstom i obrazom dvoje ljudi platili dozivotnu traumu i uzaludnu zrtvu. Sada se i ja plasim za tebe i tvoje kolege. Znam da moj glas ne moze mnogo da doprinese, i da moze samo da zveci kao u praznom buretu – ali kao poznata hejterka – podrzacu svaku inicijativu protiv nasilja nad decom, zenama, muskarcima, zivotinjama, zdravim razumom i buducnosti nase dece… pridruzujem se svim cestitkama upucenim gradjanima, medijima, kolegama i foteljama… jeste, krajnje je vreme da se sa reci krene na dela… ili bolje reci, curi nam vreme… i vreme je da mediji senzacionalisticki pocnu da sire svest o nenasilju, i da potpiruju toleranciju…

    Jer, ne zelim da strepim cim oci ujutru otvorim…

  8. Molim vas da napisete nesto o licnom odnosu dece sa ocevima posle razvoda.Veliki broj dece ga neodrzava majke otudjuju decu po meni je i to nasilje nad decom.Kako resiti taj problem neverujem da je 100 000 oceva nasilnika u Srbiji!

  9. Slazem se da u mom tekstu i svim slicnim clancima ovih dana postoji diskriminacija prema muskarcima. Odlucila sam da pisem ovako jer je nasilje zena prema muskarcima najcesce malo drugacije i to otvara vrata cesto za neke potpuno razlicite probleme od ovih o kojima sam pisala, pa nisam htela da sirim.

  10. A eto ideje za neki novi tekst: nasilje nad muskarcima! O tome se malo pise, a trebalo bi!

  11. Daleko bilo da su svi nasilnici. Upoznala sam puno divnih oceva koji bukvalno grebu da vide svoju decu i sa njima provedu kvalitetno vreme. Profesionalno sam nazalost cesto bila svedok instruisanja dece, bilo od majke ili oca, ali to je mozda tema za neki drugi tekst. Nisam o tome ovde pisala!

  12. Од скоро ми је другарица била код момка у Словенији. Дечко је одлепио и полупао јој телефон, и ударио је. Молила сам је да га пријави полицији, плашила се шта би јој мама рекла кад се врати кући, и хтела је да избегне међународни инцидент, јер осим српског пасоша има и још један, МНОГО јачи (а није мађарски). Хтела сам да алармирам полицију у граду у коме је била, молила је да јој не правим проблем. И сад, после више од месец дана од свега тога, његова мама је и даље смара и прича како би волела да се помире, а и он јој и даље пише. БЕЗ КОМЕНТАРА.

  13. Nazalost, retko kad zrtve prijave odmah posle prvog incidenta. Iza toga svega stoje stotine psiholoskih mehanizama koji je u tome koce.

    Cak i kad skupe snagu i hrabrost da to urade, neretko i tada odustanu. Po novim zakonima institucije su duzne da po takvm saznanjima po sluzbenoj duznosti prijave, a neretko i tada one mole da to ne uradimo jer ne bi da on ide u zatvor ili ostane bez posla. Posle puno godina nasilja one su navikle da sebi prebacuju odgovornost za sve i da o sebi najmanje razmisljaju.

    Zelim od srca da to ne bude i prica tvoje drugarice.

  14. И ја исто. Чак и после толико доказа да је тип луд, она и даље опседнуто прича о њему. Ја то не разумем. То је за посматрање.

  15. Nije. To tako ide kod zena koje dodju u ulogu zrtve. Sve isti mehanizmi, samo je razlika u tome koliko ce trpeti.