Oni koji me poznaju neće verovati da se u ovom tekstu u stvari radi o meni. Danas sam osoba koja je pričljiva, glasna, izuzetno druželjubiva i koja bez problema izražava svoj stav.
Ko bi rekao da me je pubertet tukao na druge načine i da sam u tim godinama bila jedno izuzetno nesigurno i stidljivo čeljade.
Pubertetska stidljivost na svim nivoima, brale.
Iskreno, ne znam odakle da krenem da vam opisujem moju tadašnju stidljivost.
Možda prvo od moje nesigurnosti u odnosu sa ljudima.
Jer, nesigurnost i stidljivost obično idu rame uz rame jedna sa drugom.
Znate ono: „Joj, da li ću ispasti glupa ako ovo kažem?“
Ili: „Da li ću znati ovo da uradim sad kad me svi gledaju?“
U većem društvu sam stalno ćutala. „Hoćeš li ti nešto reći? Samo ćutiš i snimaš nas.“ govorili su mi. A meni onda bude još gore. Reči tek tada nikako da izađu na pravi način. Sva se spetljam i zbunim.
Sećam se kakva mi je samo bila noćna mora da se pojavim na rođendanu ili nekom drugom okupljanju.
Dosta njih je već stiglo pre mene i sad će svi pogledi biti na meni. Šta da radim? Šta da kažem? Kako da se ponašam?
I danas pamtim jednu slavu kod brata od strica. Stariji su bili na donjem spratu, a ja sam trebala da se popnem na sprat kod mladih. U sekundi me je obuzela sramota i nesigurnost, pa sam bratu i strini rekla da ću prvo malo sesti na stepenice koje su vodile do sprata. Odmah naspram stola gde su sedeli stariji gosti, a samo par stepenika od sobe gde su bili mladi.
Nije im bilo jasno zašto to radim, ali ajde dobro. Minuti prolaze, jedni po jedni dolaze da me pitaju da li je sve u redu i kad ću se popeti gore. U meni naravno samo još veći pritisak, jer sam tako u stvari privlačila još više pažnje drugih.
A to je upravo ono zbog čega sam prvobitno i sela na te stepenice.
Ne znam više ni kako sam se popela gore i mislim da je to bilo tek posle nekih pola sata. Kako su me tek onda gledali svi prisutni, nisam smela ni da pomislim.
Po pitanju izgleda sam bila još više stidljiva i nesigurna.
Metla od kose. Veliki stomak. Male grudi.
You name it. Mislila sam da sam puna falinki.
A nos? Joooj, nemojte da počnem i o tome da vam pričam. Ogromna babura koja je još veća kad se zacrveni na hladnoći.
Pa se ja onda skrivam ispod šala, čak i u učionici na času. Sve dok se nos ne ugreje i ja procenim da više nije previše crven.
Kako sam tek tim šalom privlačila još više pažnje, o tome tada naravno nisam tako razmišljala.
A onda sam rešila da to sve promenim! Evo i kako (a nije bilo lako).
Mislim da je prekretnica bilo to što sam upisala psihologiju. Sebi sam govorila da nije poželjno da ja budem stidljiva i nesigurna, kad jednog dana treba da pomažem drugima da to isto prebrode.
Same studije psihologije mi nisu nešto posebno pomogle da pobedim svoju stidljivost. Mojim promenama su u velikoj meri doprinele radionice i projekti u okviru nevladnih organizacija u koje sam se uključila.
A u čemu je u stvari bila fora?
Suština je da sam počela da se izlažem neprijatnostima od kojih sam pre toga bežala.
Svi psiholozi i savetnici će vam reći upravo to: ako želite da se rešite stidljivosti, krenite da se izlažete situacijama koje vas (neopravdano) plaše.
Počela sam da učestvujem u radionicama u kojima je trebalo sama da osmislim kreativno rešenje nekog zadatka, pa da ga prezentujem. Bilo je i puno vežbi sa glumom. Vežbi sa kreativnim samopredstavljanjem, pa sa pevanjem.
Posebno pamtim radionice asertivnosti (ima ih u mnogim gradovima, samo se raspitajte). Tu sam naučila kako da jasno izrazim svoj stav i da izađem u susret svojim potrebama, a da pritom ne ugrožavam ni potrebe drugih.
Sećam se i jedne vežbe u kojoj smo trebali da navedemo svoje tri dobre i tri loše osobine. Svi smo odmah zapisali loše osobine, a kod dobrih smo zapeli.
Meni je tada izgleda toliko bilo opalo samopouzdanje, da sam u stvari izgubila i kontakt sa sobom.
Sebe sam gledala uglavnom u okviru okvira negativnih osobina i onoga što moram promeniti, da sam zaboravila na svoje kvalitete. Kada sam ih na kraju ipak napisala, bio je to baš lep osećaj, pun otkrovenja.
A nesigurnost po pitanju izgleda?
I tu je bila slična priča.
Krenula sam valjano da se izlažem svim situacijama zbog kojih sam bila stidljiva. Puno sam izlazila, krenula sam da se sređujem za izlaske. I to na svoj način.
Volela bih da nosim štikle – kreni da ih nosiš.
Jaoj, što volim ono perje oko vrata. Pa, stavi ga. (Tad smo svi išli na žurke, a tamo su svi svakako imali kojekakve odevne kreacije.)
Onda sam i na prvu godišnjicu mature otišla u „kravica“ haljini, jer sam baš tada volela taj dezen. A kosa ispeglana i pramenovi od tri nijanse crvene u kosi. Sećam se da su svi komentarisali kako sam se od svih ja najviše promenila.
I nije bilo toliko bitno što ja izgledam drugačije nego ranije. Važnije je bilo sledeće:
Ja sam bila srećna i zadovoljna sama sa sobom.
Nisam razmišljala šta će drugi reći i misliti o mom izgledu.
Važno je prvo bilo šta ja mislim o tome!
Nekome se moj takav izgled sviđao, a nekome ne. I to je ok. Tako mora biti.
I koji je krajnji zaključak svega?
Ja sam danas osoba za koju niko ne bi ni pomislio da je nekada bila stidljiva.
Sada ja iz topa mogu da vam navedem svoje kvalitete, jednako kao i mane.
Zato što poznajem sebe. Zato što verujem u sebe. Zato što volim sebe.
Naučila sam i kako da primam komplimente. Znate ono kad vam neko kaže „Lepo ti je to i to“ a vi odgovarate sa „Jooj, baš nije. Ma nešto sam se baš ugojila/ne stoji mi lepo, itd.“?
Ja sada bez problema odgovaram sa: „Hvala. I meni se sviđa./I ja sam baš zadovoljna.“
I da pritom ne mislim da ću ispasti prepotentna (jer to veze nema sa asertivnim primanjem komplimenata).
Vremenom sam krenula i sama da držim radionice i treninge, da učestvujem u iniciranju i organizaciji različitih studentskih dešavanja. Pa su krenuli multinacionalni projekti u kojima sam držala radionice čak i na engleskom jeziku.
Evo me 15 godina kasnije sa desetinama održanih treninga i predavanja iza sebe, kao i javnih nastupa.
Prihvatam sebe u celosti, a trudim se da mane koje mi smetaju menjam bez samooptuživanja i povlačenja.
Slično možete i vi:
- Napravite listu situacija u kojima ste stidljivi.
- Rangirajte ih od 1 do 10.
- Krenite da se postepeno izlažete prvo situacijama koje vas najmanje plaše, pa onda onima koje su vam najstresnije.
I naravno, niko ne očekuje da svi stidljivci postanu pričljive i ekstrovertne ličnosti koje svaki dan imaju javne nastupe.
Radite na stidljivosti u oblastima koje vas koče i tamo gde osećate da su vam neophodne promene.
A one situacije u kojima ste ok sa svojom stidljivošću – ne dirajte. Stidljivost ponekad može biti i simpatična, nežna i šarmantna.
17 Odgovor
Jako lijep tekst, i iskren. Mislim da nas ima puno ovakvih. Kao da si pisala i moju priču. 🙂
I ja sam psiholog, danas puno sigurnija u sebe nego nekada 😉
Drago mi je da smo se na više nivoa sada pronašle i upoznale <3
Hvala na ovome tekstu, jako dobri savjeti 🙂 Jako sam puno problema imala sa svojom stidljivošću. Nastojala sam to rješavati na različite načine, o od sviju je najbolje palio upravo ovaj o kojem pričaš – izlaganje tim neugodnim situacijama. Stidjela sam se svog izgleda, strahovala da će drugi misliti da sam glupa ako nešto kažem itd. Najveći problem bio je u tome što nikada nisam mogla sakriti da mi je neugodno – jer mi uvijek lice pocrveni 🙂 Ono, pravim se da je sve u redu i nastojim izgledati cool a lice samo što ne eksplodira. 😀 i onda ljudi naravno imaju običaj upirati prstom, smijati se i čuditi se kako sam pocrvenila, što cijelu stvar čini još gorom. To je u jednom dijelu moga života postalo toliko problematično da sam počela izbjegavati apsolutno sve. No radom na sebi uspjela sam popraviti situaciju, iako ima tu još posla 😀 I tekstovi poput ovog mi baš dobro dođu!
E da, na ovoj me slici sa šalom podsjećaš na moju najdražu pjevačicu PJ Harvey 😀
Ooo, gde si bila da mi to tada kažeš. U tom periodu sam je pomalo i slušala i cenila 😀
Drago mi je da si i ti uspela da rešiš ovaj problem, barem u situacijama koje su ti bile goruće. Ja sam naučila to baš dobro da sakrijem, dok nisam došla da momenta da ne moram ništa više ni da krijem. No, baš sam puno na tome radila. Što namerno, što slučajno i nesvesno.
Super post ☆
https://kraljicadrameblog.wordpress.com/2017/09/30/peremo-ves/
Vjerujem da nema osobe koja u tinejdžerskim godinama nije bila stidljiva, neki manje neki više. U to sam se uvjerila kad sam krenula u srednju školu i počela da se družim sa „nedodirljivima“ o kojima sam imala potpuno drugačiju sliku. Neki svoju stidljivost ispoljavaju na potpun drugačiji način od povlačenja u sebe.
I ja sam, naravno, bila stidljiva. Sjećam se koliko sam se tresla i drhtavim glasom pričala kad bih htjela da se javim na času ili kad moram pričati pred svima iako su to bili moji drugari sa kojima sam provela dobar dio djetinstva. Ali, meni se valjda sa godinama i prihvatanjem svojih kvaliteta sve to promjenilo. Ni danas nisam naročito otvorena prema svima ali bar nemam tremu kad trebam pričati pred širim krugom ljudi.
Jeste, ta nesigurnost je i karakteristična za pubertet. Tražimo se u tom periodu, ne znamo ko smo, ko ćemo postati, puni smo pitanja. I u pravu si, neki to nauče da prikrivaju pojačanom pričom i pojačanim spoljašnjim samopouzdanjem.
Odličan tekst . Pronašla sam sebe , a sad pronalazim i svog sina koji je u svom okruženju jako stidljiv. Ja sam sa godinama i životnim iskustvom postala samopozdanija , a sad hrabrim i njega da bude slobodniji u komunikaciji sa drugima . Svojom stidljivošću sputavamo sebe,stvaramo sami sebi komplekse i neopravdano se povlačimo u neki svoj svet samoće .
Hvala za ovaj tekst. I ja sam svoju stidljivost prevazišla s vodinama i iskustvom. Moj posao zahteva autoritet, ali to nisam naučila. Asertivnost mi baš nedostaje i o tome sam puno čitala, ali nisam našla radionice.
Da li biste preporučili neku u Beogradu?
Ne poznajem je lično, ali pretpostavljam da je ok – psihorelaks.com. Prijaće vam asertivni trening. To nam svima treba.
Stidljivost često koči, ali neke osobe su joj svakako sklonije. Kod male dece to je često očekivana faza razvoja i u zavisnosti od slučaja, valja da vodimo računa da ih ne forsiramo da budu drugačiji kako ne bismo napravili još veći problem. A kao što i Vi kažete, godinama svi manje više naučimo da malo doziramo tu stidljivost.
Tekst koji mi je trebalo da pročitam. Hvala Vam. I sama sam prolazila kroz sve to i bila ubjeđena da se to dešava samo meni i nikom drugom. Danas sam dosta drugačija osoba i mnogo sam strahova prebrodila i izašla iz svoje ljušture, ali još uvijek ne u potpunosti. I dalje postoji kočnica, kočnica koja me koči da ostvarim svoje snove jer sam još u ubjeđenju tipa: ispašću glupa, pa ja to ne znam dovoljno dobro itd. Ali radim na sebi i ubjeđena sam da će jednog dana sve doći na svoje.
Inače jako mi se dopada blog i teme o kojima pišete, redovno vas pratim.
Hvala.
Osvešćivanje problema je već pola puta do uspeha 🙂
Hvala puno na lepim rečima.
I ja imam taj problem sa crvenilom I isto tako kad hocu da sakrijem da mi je neprijatno lice me izda
To je suština vašeg temperamenta koja se ne može menjati. Možete samo smanjiti intenzitet i učestalost, ali da odjednom nju izopštite iz repertoara ponašanja – teško. U momentu kada Vi prihvatit da je to deo Vas, biće Vam lakše i da drugima stavite do znanja da nije OK da od Vas očekuju da tako nešto menjate i da se na taj način prilagođavate. Ne mogu svi biti eskstoverti i super socijalizovani. Pisanje je odličan način da to i sami prihvatite i da se „ispraznite“. Svako dobro Vam želim.
Odlican tekst, sve pohvale!
Inace, ne shvatam zasto je postojala tolika nesugurnost u Vasem slucaju, jer imate lepe crte lica i takav oblik nosa Vasem obliku lica bas pristaje!
Potpuno ste u pravu sto se tice izlaganja neprijatnim situacijama. Kod mene je, recimo, uzrok svega neprihvatanje svoje seksualne orijentacije, a posledica toga jeste primetna socijalna anksioznost, koju sam poceo da resavam izlazuci se za mene stresnim situacijama.
Takodje pohvale za citav sajt, stvarno mi se dopada. Srdacan pozdrav!
Bravo. Izlaganje mnogima pomogne kod anksioznosti, postepeno jedna po jedna stresna situacija. Hvala za lepe reci ❤ A moja prica sa nosom – sta da kazem!? Pubertet cesto radi svakako, samo ne racionalno i smisleno ?