Odnosi sa bliskim osobama su često turbulentni.
Puno je tu različitih očekivanja, raspoloženja, veština komunikacije koje imamo ili nemamo.
I onda se neretko nekima desi da se nađu u prijateljstvima koja postanu čak i toksična za njih.
O tome kako se izboriti s takvim prijateljstvima i kako se postaviti prema takvim ljudima u tekstu koji sledi priča Nada Stepanović.
Ko je Nada Stepanović?
Ja sam freelance pisac po vokaciji i opredeljenju. Beskrajno radoznala osoba, uvek i zauvek. Maštar s nogama čvrsto na zemlji. Rečita žena koja ume pažljivo da sluša.
Zaljubljenik u pisanu reč.
Prevodilac psihologije na jezik običnih ljudi.
Ozbiljno-humoristični savetnik za muško-ženske odnose.
Vešt analitičar i tumač ljudske naravi.
Obožavalac putovanja, prirode i pešačenja.
Zaluđenik za ekologiju.
Bloger koji o svemu tome i još ponečemu piše na svom sajtu Veze ili bezveze.
Pišem o ljubavnim, prijateljskim, porodičnim, poslovnim vezama – o svim vezama koje čine naše živote i definišu nas kao ljude. O vezama koje uspostavljamo u krajnjoj želji da živimo srećne i ispunjene živote.
Koji je životni izazov s kojim si se izborila?
Od kad znam za sebe bila sam otvorena za komunikaciju s vrlo različitim ljudima. Uvek sam bila okružena ljudima različitih temperamenata i zanimanja. Intuitivno sam osećala da baš svi ti suprotstavljeni pogledi na život daju pravu sliku sveta.
Naravno, uvek mora da postoji minimum slaganja oko osnovnih postavki odnosa, jer bez uzajamnog poštovanja i uvažavanja njega ne može ni biti.
Rekla bih da su najnezgodnije situacije kada mislite da su te osnovne postavke i granice savršeno jasne, a onda se nađete u situaciji da se zapitate – šta ovo bi?!
Pre izvesnog vremena mi se upravo to desilo.
Drugarski odnos se skoro preko noći pretvorio u agoniju. Dovedena sam u poziciju da se sve što kažem ili uradim osporava i dovodi u pitanje.
Osetila sam se kao neko kome se odjednom konstantno traže mane i greške. Gde je svaki i najbanalniji razgovor o nebitnim stvarima povod da mi se ukaže na manjkavost.
Sve što bih rekla je bilo povod za primedbe i kritke.
Pokušaji da saznam o čemu se tu radi i da smirim situaciju izazivali su sasvim suprotnu reakciju. Imala sam utisak da moja drugarica želi svađu.
Ona je sve tumačila kao poziv da “izdominira” sa svojim ispravnijim i boljim stavovima, koje je plasirala vrlo nametljivo i isključivo. U maniru „il’ tako il’ nikako“.
Pritom je bila potpuno nesvesna koliko je verbalno agresivna, a njeno ponašanje neprijatno i osuđujuće. Često i na granici drskosti i bezobrazluka.
Presude na moj račun su pljuštale a da mi je krivica nije ni bila obrazložena.
Cela situacija mi je postajala sve iritantnija, a ja sve nervoznija. Kada bi stigla poruka od nje moja prva pomisao je bila: „Bože, kakvo mi sada pljuvanje sledi!?“
No, što sam više razmišljala o tome šta bi mogao da bude konkretan razlog za takvu eskalaciju netrpeljivosti i omalovažavanje, to su mi bivale jasnije dve stvari:
- Da razlozi zašto se razgoropadila i nisu toliko bitni koliko činjenica da je njeno ponašanje postalo neprihvatljivo.
- Da ova situacija mora pod hitno da se razreši.
Kako si se sa svim tim izborila?
Svi mi nenamerno svojim rečima, razmišljanjima i reakcijama na neka dešavanja možemo da uzburkamo strasti.
Stoga sam se uvek trudila da u rešavanju bilo kakvog sukoba sagledam situaciju i iz ugla druge strane. Da vidim šta bi to mogao da bude povod za osećaj uvređenosti.
Kada se s nekim ne viđate previše često priča se uglavnom svede na ono gde je ko bio i šta je radio. Nema tu prilike i vremena za neke velike filozofije. No, kad s tom istom osobom provedete sedam dana od jutra do sutra onda neminovno mnogo šta bude rečeno i mnoge teme budu potegnute.
Tako smo mi dospele na jedno pravo minsko polje.
Ako se tome doda činjenica da spadam u osobe koje su rečite i da imam poprilično upečatljivu vrstu harizme, a da svoje stavove iznosim lagodno i argumentovano, eto dodatnog problema.
I lokacije u kom grmu leži zec.
Za mene nije sporno da svi mi imamo pravo na različito mišljenje na bilo koju temu. Često mi mnogo štošta nije simpatično, ali se relativno smireno nosim s tuđim suprotstavljenim razmišljanjima.
Ispostavilo se da ona s mojima nije mogla. Da su neki moji stavovi (nikada nisam saznala koji) kod nje izazvali tešku alergijsku reakciju.
Ona je moje stavove doživljavala kao atak.
A ako sam išta o psihologiji naučila to je da što se neko oseća sigurnije u svojoj koži to manje ima potrebu da bilo šta dokazuje.
I obratno. Kad je čovek zadovoljan sobom on se ne oseća ugroženim zbog drugih, niti ima poriv da ih ponižava zato što razmišljaju i delaju drugačije.
To je bilo moje polazište u odgovoru na njeno ponašanje.
Sem toga, koliko god da jesam pričljiva, u sukobima ne volim dolivanje ulja na vatru. Grozim se dranja i nadvikivanja, drame i histeričnih ispada. Ne volim argumente svedene na vređanje i rafalnu paljbu teškim kvalifikacijama. Time se ništa ne rešava.
Zato sam konflikt eskivirala, čekajući da se ona smiri ili da kaže šta joj je to zasmetalo, pa da vidimo da li po tom pitaju nešto može da se uradi.
Puštala sam je da se izduva.
Međutim, ona uopšte nije pokazivala želju da spusti loptu. Naprotiv, kao da je bivala sve ornija za nove provokacije.
Kada sam to shvatila zapitala sam se:
- da li ja s takvim odnosom snaga mogu mirno da živim?
- da li meni sve to treba?
Moj konačan odgovor je bio NE.
Razgovor uživo nije bio izvodljiv, jer ona nije mogla da sasluša bez da uleti sa svojom „konačnom istinom“. Zato sam joj poslala poruku i kulturno predočila da se osećam kao da sam postavljena na stub srama i određena za njen džak za udaranje. Takođe, da me to uznemirava i da želim da se povučem.
Tu je usledio još jedan ciklus omalovažavanja. Ona je, zapravo, sebe ubedila da je njeno ponašanje sasvim ok, da je to sve za moje dobro i da me ona prosvetljuje.
Pomislila sam tad: „Pričaj ti sestro šta ti volja, al’ mene više nema.“
Njoj je bilo bitno da bude u pravu, a meni da imam svoj duševni mir.
Šta si naučila iz ovog životnog izazova?
Iako sam temperamentna osoba i iako je moj prvi impuls burna reakcija na nepravdu, u stvari sam se osećala dobro što sam ostala smirena u celoj toj neprijatnoj situaciji.
Ta smirenost i želja da se problem sagleda iz što više uglova daje čoveku jednu posebnu vrstu moći.
Onu koju bih mogla sažeti u jednu rečenicu – nisam uvučena u kaljugu.
Ona me nije isprovocirala da i ja krenem da omalovažavam i vređam. Osećala sam ponos što joj nisam dala materijal da mi spočita – „ti si meni u besu rekla to i to“ itd. Osećala sam ponos što joj nisam uputila ni jednu jedinu ružnu reč.
Shvatila sam da ako ljudi moje stanoviše ne razumeju (ili ne žele da razumeju) ja ih na to ne mogu niti treba da teram.
Moje je da probam da nađemo prihvatljivo rešenje za obe strane.
Međutim, ako to druga strana uporno odbija i insistira u nametanju sopstvenog mišljenja kao jedinog ispravnog, onda čovek mora da se povuče.
Ako se odnos svede na provokacije i počne psihički da opterećuje, onda je pravo pitanje:
A, šta ja ovde tražim?
Naučila sam da nije moje da menjam druge, niti da im sudim. Da isterujem ličnu pravdu i uterujem dugove.
Svako ima pravo na svoje mišljenje i svoje viđenje. Moje je da pratim svoj instinkt i emocije i da slušam šta mi oni poručuju.
Kad mi instinkti kažu: Vredi se boriti! da se borim, a kad kažu: Diži sidro! da odem.
Šta bi poručila osobama koje se bore sa istim izazovom?
Mislim da je najbitnija stvar razdvojiti trenutnu neprijatnost od kontinuirano provocirajućeg ponašanja.
Svi smo mi solidno sujetni, željni pohvala i laskanja. Međutim, ne treba “otkačiti” ljude i naduriti se posle prvog konflikta.
Ne treba, takođe, ni gajiti iluzije da postoji odnos u kom se bar s vremena na vreme neće desiti neprijatne situacije.
A i kad one iskoče da će uvek biti lako i brzo rešene, čak i kada za to ima spremnosti i volje.
Međutim, ako se konstantno gušimo u nekoj vezi, stvar zrelosti je da to sebi priznamo i sa tim se suočimo.
Da se ne nadamo da će se stvar sama od sebe rešiti.
Sagledamo da li mi možda imamo neka nerealna očekivanja ili iluzije i da se preispitamo.
Suština je da ne pristajemo na relacije koje nas dug vremenski period uznemiravaju i tište, i koje su stalni izvor frustracije i tenzije.
Da ne pristajemo na veze koje nas psihički iscrpljuju i u kojima se osećamo zarobljeno i kao žrtve.
Život nema reprizu, valja ga stoga provesti pored pravih ljudi. Onih koji su spremni na konstruktivan razgovor i dovoljno tolerantni. Onih koji nas prihvataju takvima kakvi jesmo.